Deset je godina prošlo od jedanaestog septembra 2001. godine, terorističkih napada na New York i Washington, događaja koji je, kako bi rekli teoretičari svega i svačega, zapravo bio Događaj (s velikim početnim "D") i koji predstavlja drugi kraj i drugu smrt dvadesetog vijeka (ako se složimo sa čuvenom Hobsbawmovom definicijom prema kojoj je "kratki dvadeseti vijek" počeo sa Sarajevskim atentatom, a završio padom Berlinskog zida) te pravi početak dvadeset prvog.
Odanost i posvećenost tradiciji na području Bosne i Hercegovine nema premca i nad svim je drugim kolektivnim vrlinama pojedinaca koji sačinjavaju našu državnu zajednicu. Tradicija je neprikosnoven izvor svekolike mudrosti, najčešći ponuđač rješenja za mnogobrojne praktične i teoretske probleme, rezon koji se nameće i kojim se dominira, nosilac okamina na kojima počiva društveni poredak.
Prošlo je deset godina otkako je grupa koju su većinom činili obrazovani ljudi srednje klase, odlučila da se raznese, povukavši za sobom još tri hiljade nedužnih, s ciljem da za sebe obezbijede mjesto u imaginarnom raju. Ovaj problem je uvijek bio dublji od same terorističke prijetnje, a vođenje „rata protiv terora“ nije pravi odgovor na njega.
Kada se obaraju na komunizam i kada pritom, tek simetrije radi, osude i fašizam, ovdašnje nacionalne elite izbjegavaju suočenje s alarmantnim moralnim imperativom, a to je osuda nacionalizma i suočenje s njegovim kataklizmičkim učincima
Začudo, i do nas su odnekud iz civilizacije, konkretno iz Švedske, doprli glasovi da se ozbiljno razmišlja o ukidanju anonimnih komentara ispod članaka na web portalima, jer je, pored svega drugog, riječ o subkulturi koja je iznjedrila Andersa Behringa Breivika. Behring Breivik bi ubijao i da nije prethodno mogao ostavljati svoje komentare ispod nečijih potpisanih članaka, ali je činjenica – koja se ozbiljno tretira – da su anonimni komentari rodno mjesto njegovoga ekstremizma, otprilike onako kako su minhenske pivnice rodno mjesto njemačkoga nacionalsocijalizma. Razlika, i to važna razlika u korist pivnica, je samo u tome što budući nacisti nisu ispijali pivo sa krinkama na licima, skriveni iza bojnih nadimaka i ratnih imena.
Čuli ste, šućur Allahu, za svakakve, hm, personalizirane oglase, namještala se stručna sprema, veterinarski fakultet za ustavnog suca, izvod iz matične knjige vjenčanih za državno tužiteljstvo, ožiljak iznad lijevog oka za guvernera narodne banke, ali u cjelokupnoj svjetskoj povijesti korupcije nije zabilježeno da bi uvjet za posao u državnoj službi bio - odslužena kazna za nasilje u obitelji!
Start školske godine pokazao je da još uvijek ne postoji kritična masa roditelja koji će činjenicu da je Hrvatska svjetovna država, a vjeronauka izborni predmet sasvim ozbiljno shvatiti i zahtijevati svoje pravo na izbor. U međuvremenu, u školske klupe sjedat će mali budući konformisti
U nekom od ispovjedno-autopoetičkih tekstova napisanih nakon objavljivanja Lolite, Vladimir Nabokov je kazao kako je tema pedofilije kojom se pozabavio u svom proslavljenom romanu jedna od tri tabu-teme američke književnosti. Druga tabu-tema bio bi dugi, sretni, uživanjem i dobrim djelima ispunjen život zakletog ateista koji umire u snu u stotoj godini života, a treća sretan, skladan i stabilan na snažnoj ljubavi utemeljen brak crnca i bjelkinje. Kod pominjanja ove posljednje tabu-teme, Nabokov onako usput primjećuje da obratna situacija, odnosno tema sretnog, skladnog i stabilnog na snažnoj ljubavi utemeljenog braka bijelca i crnkinje uopšte nije tabu.
Jednom prilikom je, na protestima 1996-1997. dr Zoran Đinđić uzviknuo, nemojte vi meni o državi i naciji, nego odgovorite, gde su naši glasovi, i gde su naše pare? Nakon njegove likvidacije, suočeni s novom političkom i društvenom mizerijom, mi danas u Srbiji možemo upitati i to, gde su naša deca?