Na hrvatskoj medijskoj sceni danas nije bolje. Laž je umotana u raskošni, šareni papir, na teveu je izgovaraju komadi u tankim majicama, u tiskanim medijima pišu polugole, retardirane cure a sa ekrana nam se cere retardirani, nabildani dečki. Medijima ne vladaju vrdoljaci u ime stranke ili vođa, u kandžama ih drže korporacije. Novinar se trese pred urednikom, urednik pred konzumima… Gore sranje samo bolje pakovanje.
Laušević nije išao tako daleko. On je posrnuo u običnoj kafanskoj tuči, nezaobilaznom folklornom toposu naših krajeva, gde se mužjačenje iskazuje s manje ili više viteštva, naravno samo ukoliko učesnici ne poseduju oružje. Zalud čojstvo i junaštvo, zalud naravoučenije o topuzu i tragovima nečoveštva kad iz pištolja može da puca i golobrado dete!
Punih četiri stotine i četrdeset devet dana nakon toga pregovarao je s ostalom petoricom i slagao sve moguće matematičke kombinacije, prekidajući razgovore tek da pojede sendvič, da bi mu četiri stotine i pedesetog dana pala na um genijalna ideja, tako jednostavna da se sama od sebe sve te mjesece nametala, pa je upravo nepojamno čudo bilo kako se nije prije sjetio: da Srbi dobiju finansije, a da mandatar Vijeća ministara, po logici etničkog rotiranja, bude predstavnik Hrvata iz jednog od HDZ-ova. SDP bi pak mogao dobiti, recimo, Ministarstvo vanjskih poslova. I eto Vlade!
Optimizam, nadu i apolitičnost u zemljama kao što je BiH trebalo bi zakonski sankcionisati ili psihijatrijski liječiti. U njima se, uz sveprisutnu sklonost amneziji i parališući strah, krije izvor moći i opstanka političkih oligarhija koje nas kontinuirano uništavaju. Dokad će više mantra „samo da rata ne bude“ služiti kao izgovor za sluganski mentalitet mase i njeno odbijanje da se za svoja prava bori sama, ne čekajući da im ih neko servira na tacni?
Ja sam došao doma popišan iz škole. Tata je u kužini rješavao križaljku. Mama je slagala suđe i posuđe u kredenciju. Tata je meni rekao: „Oho, izgledamo lipo pipišani! Šta ima novo u školi?“ Ja sam snuždijo facu i rekao sam: „Dobija san asa iz zadaće iz hrvackog!“ Mama je cijuknila: „Opet?“ Tata je cijuknijo: „Opet?“ Ja sam slegnijo ramenima i šutijo sam. Tata je podviknijo: „Pa dobro, jebemu mliko materino, jel moš ti koji put nešto naučit?!“ Ja sam rekao: „Kako ću učit za zadaću iz hrvackog? Tu ti samo učiteljica zada naslov i onda pišeš šta ti pada na pamet!“ Tata je rekao: „Pa jel se moš malo izvježbat da ti koji put padne na pamet nešto drugo osim ništa?!“
Koračam budimpeštanskim ulicama. Suhe su i ispod mojih cipela nema škripanja snijega koje bi dočaravalo zimski ugođaj. Globalno zatopljavanje donosi sad već sasvim vidljive efekte, globalno zamrzavanje ljudskog srca također. Vörösmarty, Citadela i Lančani most nemaju onaj balaševićevski štimung, već uobičajeni tranzicijsko sivi, što, ipak ne uspijeva u potpunosti uništiti ljepotu ovog grada. Glavnog grada Orbánistana, jedne sasvim prosječne države u EU.
Kapitalistička privreda funkcionira drukčije. U njoj najprije treba zadovoljiti tuđe potrebe, a tek zatim vlastite, odnosno najprije treba proizvesti i prodati proizvod i zadovoljiti tuđe potrebe, da bi se tek nakon toga moglo zadovoljiti vlastite. Cilj kapitalističke privrede nije neposredno zadovoljavanje životnih potreba proizvođača, nego proizvodnja dobiti. Tek kad se zadovolji tuđa potreba, ostvaruje se dobit kao izvorište zadovoljavanja životnih potreba proizvođača.
Jučer je bilo teško gledati informativne emisije u BiH. Malo teže nego inače. Opet su našu stvarnost krasile lubanje kojima se političari igraju jednako kao oni što su ih šutali friško odrubljene.
Dejtonski sporazum je takav kakav jest već, evo, više od šesnaest godina, ali se na različitim stranama, kako vrijeme prolazi, različito interpretira. Oni koji su Dayton s početka smatrali kakvom-takvom pobjedom, počeli su ga smatrati porazom; oni koji su ga smatrali porazom, počeli su ga doživljavati kao pobjedu. Klatno je iz jednog ekstrema otišlo u drugi, a da se nije ni za kratko vrijeme zaustavilo u sredini. Obje vrste pogrešne percepcije proizvod su zapravo selektivnog čitanja Daytona gdje svako one dijelove sporazuma koji mu se dopadaju boldira, a one druge ignoriše.