Ono što je počelo kao „slučaj Nikolaidis“ eskaliralo je kao „slučaj Ugričić“ i to do te mere da o ovom prvom slučaju nekako više i nema smisla govoriti. Biće da to nije bila namera pokretača kampanje „moralne panike“ oko na više načina spornog Nikolaidisovog teksta – to jest, jednog njegovog malenog dela – ali neverovatna ažurnost da se po svaku cenu smeni, štaviše, egzemplarno kazni i najuri jedan ovdašnji „državni činovnik“ koji je - braneći Nikolaidisovo pravo na diskutabilne vizije „poetske pravde“ - odviše ležerno shvatio svoje pravo na slobodu javnog istupanja, odvela je baš tome.
Ovaj rječnik pojmova je nastao u okviru projekta “Za 20. rođendan, želim sve o njoj da znam”, a neću vam reći ko ga finansira jer mi i onako nećete vjerovati. Važno je da se plaća.
Ovdje moje postojanje nema smisla, kao što su mi rekli: mjesta za mene ovdje nema. Ja sam crna statistika, neželjena brojka, nesretno i pretučeno dijete Vlade maćehe koja mazi samo svoj rod. U Hrvatskoj ću umrijeti od siromaštva i bijede, osramoćena i ismijana od onih koji su se "snašli". Ja želim jednog dana biti dio naslova u novinama: Vratila se iz inozemstva i otvorila radna mjesta u rodnom gradu. Ja želim biti dio takve stvarnosti i takve Hrvatske. No to ne može kod nas biti. Nikakva promjena vlasti neće dovesti do toga. Samo promjena mozgova.
U nedjelju 22. januara, na referendumu sa očajnom izlaznošću – najmanjom u historiji ujedinjene Evrope i neovisne Hrvatske – potvrđeno je kako će Hrvatska od ljeta naredne godine biti nova članica Evropske unije. Bosna i Hercegovina, koja s tom državom dijeli većinu svojih vanjskih granica, ostat će tako pred samim vratima klimavog, razjedinjenog, sve siromašnijeg saveza, ali i najznačajnijeg političkog projekta u povijesti kontinenta. EU, zaista, ne stoji baš najbolje, ali za većinu evropskih zemalja, kako onih u njoj, tako i onih na čekanju, ništa bolje ne postoji.
Cijelu noć i cijelo jutro na internetu se priča samo o tome, svoj stav o tom prvorazrednom historijskom događaju u međuvremenu je javno obznanio svaki drugorazredni političar i svaki terećerazredni politički analitičar, rezultate referenduma uz jutrošnju je kavu komentiralo svih četiri i pol milijuna Hrvata, baš svatko osim njega, našega dičnog i prepametnog kolumniste, koji je jedini od njih četiri i pol milijuna plaćen da o tome ima svoj stav. Jer jebe se čitatelje što on živi u paralelnom svemiru, jedan dan iza njih, što je čitateljima u trenutku kad čitaju tekst ponedjeljak, i već odavno znaju rezultate referenduma, a novinaru u trenutku kad ga piše nedjelja, i o rezultatima nema pojma.
Nametnulo se pitanje zašto se politička elita, nakon dvadesetogodišnje opsesije suverenošću i uspostavom čvrstih granica prema susjedima, odlučila za političku zajednicu koja umanjuje i suverenost i značenje državnih granica? Odgovor na to pitanje mnogima je neodoljivo jednostavan: zato što mi pripadamo Europi, za razliku od njih
Gotovina je svojim javnim pozivom da se izađe na referendum zapravo želio očuvati stabilnost tečaja. I pokazati da on kao moneta ima jednaku vrijednost, kako u onoj bilbordskoj krilatici »Ne plaćajte Gotovinom ulaznicu za EU!«
Na desničarske prigovore da je ulazak u EU odustajanje od nezavisnosti te da je Hrvatska jedva dočekala da se "dugo sanjane neovisnosti" odrekne, predstavnici vlasti i mainstream komentatori odgovaraju ili nemušto ili nervozno. U tim odgovorima ključni je sastojak odricanje svake sličnosti između EU i SFRJ