Obožavam reklame. Istinske su to bajke našeg doba, nema u njima vremena ni potrebe za svim onim narativnim rukavcima, psihološkim stratifikacijama, filmskom arhitekturom i ostalim budalaštinama: sve što je pisac htio reći rekao je u desetak sekundi ili, ako je baš epskog zamaha, u pola minute. I uvijek je happy end.
Čovječe, nemoj da si na kraj srca, pada snijeg! Neki dan, tako, zvoni telefon, žena se isprepadala, jer joj se sin odnekle javio, i sve su normalno razgovarali, kad li on u jednom trenutku reče: “Moram prekinuti, upao sam u snijeg!”
Ja sam rekao: „A šta bi ti tija, Gospodnetiću, da Srbi imaju rogove?“ Dino je rekao: „A šta bi ti tija, Gospodnetiću, da Srbi imaju rogove?“ Ja sam rekao: „Il možda trokutaste glave?“
U onoj narodnoj poslovici sneg pada ne bi li svaka zverka ostavila svoj trag; a u Srbiji izvan prigodnih izreka – pa, zapravo iz sasvim sličnih razloga. Da nam, dakle, saopšti nešto o nama, a što nam se neće nužno dopasti. Kome se, uostalom, dopada slika na koju se ne „prima“ nikakav retuš?
Metak kojeg je sada već bivši kantonalni ministar obrazovanja Emir Suljagić dobio uz prijeteće pismo, odgovara i oružju iz kojeg je isti taj Emir Suljagić već pogođen s leđa.
Prije nekoliko godina susrela sam se sa Miloradom Dodikom. Desilo se to u britanskoj vojnoj bazi kraj Banjaluke. Dodik me je očinski zagrlio i tražio da se slika sa mnom. Sklonila sam njegovu ruku - prije fotografisanja nas dvoje smo imali nešto da raspravimo. Bila je 2006. godina i u Banjaluci se nije smio prikazati moj film Grbavica.
U filmu 'Parada' ekipa krimosa, plaćena da štiti gayeve, doživljava katarzu na način Sturgesove 'Sedmorice veličanstvenih'. Jesu li se time iskupili za ono što su radili u ratu? Znači li razumjeti isto što i opravdati?