Moje ime je Boy. Cosmoboy. Redovno čitam Cosmo. Cosmo djeluje blagotvorno na moj zakržljali muški mozak. Čak i kad smatra da nemam mozak. Čak i kad je slijep za očigledne razlike između muškarca i njegovog spolovila. Čak i kad tvrdi: On voli čuti da je velik. Čak i kad je prosječan. Čak i ako je - strah me je i pomisliti na to - manji od prosječnog. Kompliment za penis muškarcu je isto što i ženi buket cvijeća.
Jutros sam, na primer, otkrio da su naši vrhunski politički komentatori u potpunosti saglasni da će takozvani Veliki dogovor, koji dve stranke nisu uspele da postignu ovog leta, ni u novembru, ipak biti postignut, pre ili kasnije. Ili će starci poput mene stisnuti pojaseve, ostati bez grejanja, pristati na rastuće troškove života i socijalnog osiguranja, prestati da odlaze lekaru kada ih nešto zaboli i pustiti da im svi zubi istrule i poispadaju – ili SAD neće imati dovoljno sredstava da vodi ratove i spasava velike banke.
Morate priznati Rupertu Murdoku i njegovim poslušnicima: dokopali su se dobrih starih tabloida i pretvorili ih u novine u kojima pitanje više nije koliko nisko ljudska priroda može da se sroza, već – postoji li bilo šta, koliko god to bilo pokvareno, što novinar neće učiniti kako bi došao do dobre priče.
Mene nije strah, nit me je stid uvijek i bez ustezanja, reći sve što mislim, uraditi sve što želim, napraviti što mi je ćeif. Punim imenom i prezimenom. To ne smatram hrabrim već normalnim. Vi? Hoće li usljediti novo anonimno jebanje majke il’ ćete stisnuti petlju i to uraditi imenom i prezimenom? Bilo kome ko je to zaslužio. Ukoliko sam ja zaslužio, ali zaista zaslužio, i za to imate argumente, a ne da to bude ispoljavanje isfrustrirane besmislenosti, bujrum.
Što je zaista terorizam? Terorizam je kad živiš u zemlji kojom vladaju razbojnici koji ni tebi ni tvojoj djeci ni tvojim unucima a neće dati ni tvojim praunucima šansu da žive od svoga rada. Da, terorizam ima tisuću lica. Kad netko u Evropi uzme kalašnjikov u ruke, pa baci nekoliko granata na bilo koji trg u zemlji u kojoj se trenutno nalazi, to nije terorizam. To je odgovor na terorizam.
Ako je evro-histerija, evroza, euforija (odnosno EUforija) u Hrvatskoj krajem prošle sedmice, iz određene perspektive, i bila karikaturalna, to je ipak predstavljalo oličenje decentnosti i serioznosti u odnosu na sarajevski medijski orgazam izazvan njujorškom premijerom filma Angeline Jolie
Predlažem opću i masivnu podjelu postojećeg na dvije velike skupine ili klase: na jednoj strani su živa bića (ili supstancije), a na drugoj su dispozitivi u koje su prva neprestano uhvaćena. Riječima teologa, na jednoj strani ontologija stvorenih bića, a na drugoj oikonomia dispozitiva koji prvima nastoje upravljati i usmjeravati ih prema dobru.
U duhu ideje da ne smem da prihvatim „pravila igre“ po kojima je okej to što smo desenzitizovani za već skoro svaku strahotu koju čujemo/vidimo na vestima, evo reagujem na informaciju da je mladi Teodor fon Burg, učenik Matematičke gimnazije koji je osvajao brojne medalje na svetskim takmičenjima, odlučio na nastavi obrazovanje van Srbije.
Jonas se ne boji priznati kako mu nikada nije do kraja bio jasan spoj njegove snažne pripadnosti jevrejstvu, maglovite nevjere i slike svijeta u kojoj je živio. Dogodilo mu se tako da je iznenadio samog sebe svojim odnosom prema Bogu.