Problem je upravo u tome što je Tuđman vrlo vjerojatno doista zaplakao. Problem je u tome što je – suprotno od Matoša u Utjesi kose: ‘Nisam plako’. Nisam. Zapanjen sam stao…’ – Tuđman plakao umjesto da stane zapanjen. Problem je, konačno, u tome što je stvorio sustav u kojem slučajevi kakav je bio ubojstvo obitelji Zec nisu izazivali zapanjenost.
Egocentrici su u stalnom traženju samopouzdanja. Kratkotrajne uspehe mogu doživeti kod suprotnog pola. Tu lakovernost i padanje na blagoglagoljive reči Narcisa, one kasnije teško plaćaju. Prekasno uoče da je njihov ,,heroj” izostao iz škole kad su se učile sve druge zamenice osim ,,Ja”.
Na jednom od antikapitalističkih prosvjeda proteklih tjedana u Zagrebu jedna djevojka nosila je transparent s natpisom- 'Nisam se snašla u kapitalizmu'.
On, Kusturica, činio je i govorio sve kako bi od onoga što je radio – a režirao je velike filmove i one koji to nisu, no prvih je puno više i svakako više od dva po kojima bi se neko davno Sarajevo, što sam kaže, moglo rekonstruirati – bilo pamtljivije ono što je bio.
Ako je svojedobno Rastko Močnik napisao knjigu “Koliko fašizma?”, pokazujući da se fašizam može obnavljati i u formalno antifašističkom okruženju, onda se mora postaviti pitanje da li u takvom okruženju, ako ga se pasivno servisira kao kod nas, antifašizam uopće ima pravu šansu, dakle – koliko antifašizma?
Moji odnosi sa Tonijem Džadom datiraju odavno, ali bili su čudno kontradiktorni. Mi smo bili prijatelji, doduše ne bliski, i iako smo obojica bili politički posvećeni istoričari i obojica radije nosili neformalnu odeću istoričara umesto stroge strukovne uniforme, marširali smo u drugačijem ritmu.