Vijest da netko štrajka glađu je dosadna, ofucana, pa tako štrajkač glađu prije nego što pojede sendvić, ako ga ima i krene sa štrajkom, mora provjeriti da u krugu od 100 kilometara nitko ne štrajka...
Posle pojave pseudonimom potpisanog priloga u kojem se tvrdi da su na izbore pred kraj dana “autobusima dovoženi” tipovi u trenerkama koji su imali na dlanovima ispisan broj partije Zorana Jankovića (sa mnogim uvredama na račun južnjaka), mnogi ugledni Ljubljančani su se na poslu, umesto u odelima, pojavili u trenerkama, a iste večeri se pod Prešernovim spomenikom našlo nekoliko stotina ljudi u trenerkama na spontanom okupljanju. Kasno uveče pojavio se i sam Zoran Janković. Na svim vestima su objavili da je trenerki ponestalo u ljubljanskim radnjama; na YouTube se pojavio deo filma Pad iz 2008, sa Brunom Gancom u ulozi Hitlera, u kojem se Hitler odlučuje na samoubistvo jer nigde više nema trenerki da se kupe…
Građani su siromašni, gladni, zaduženi, korumpirani, bolesni, psihički poremećeni i depresivni patološki kockari koji puše, piju, vise u kladionicama i kradu bicikle. Sačuvaj nas bože građanske Bosne i Hercegovine
" 'Ajmo, žene, kese..", seća se , nadam se, većina uzvika po ulici i oko pijace. Ili: "Kišobrani, kišobrani...". Kupiš dva, dobiješ treći na poklon. Isto će biti i sa ovom količinom trezorskih zapisa i obveznica. Biće onoga:" 'Ajmo zapisa, obveznica, ajmo! Još malo pa nestalo. Ko kupi dvije dobije tri. Navali, narode, još malo, pa nestalo!" Tu ćemo se razviti, ojačati privredu, postati neviđeno konkurentni, a med i mleko ne samo za radnike, već i penzionere. Pride meso i letovanje po izboru.
Nacistički zločini nisu se zbivali samo u tjeskobnim industrijskim pogonima od crvene cigle ili u jednoličnim nizovima baraka. Postojala su i scenografski vrlo inventivna poprišta ubijanja i ponižavanja. Ona su podsjećala žrtve da su nastupili novo vrijeme i drugačiji prioriteti i da je ubijanje samo jedna od mnogih sastavnica velikog projekta sveopćeg ukidanja ljudskosti.
Kada se sve ovo pogleda zajedno, dolazi se do zaključka da se u srcu Evrope, pod gotovo providnom maskom demokratije, ponovo uspostavlja autoritarna vlast. A Mađarska je primer šta se može dogoditi širom Evrope, ukoliko se ova kriza nastavi.
Petak, decembar deveti, međunarodni Dan borbe protiv korupcije (ništa nije slučajno), rano pre podne, praktično jutro... Iz Brisela stiže dugo očekivana odluka Saveta Evropske unije, negativna, ne i iznenađujuća. Za nijansu je gora od one koju su očekivali ozbiljni politički znalci, u koje ne ubrajam većinu analitičara i komentatora, čija su nam naklapanja i lupetanja ispunjavala kasno popodne i veče istog tog „crnog“ petka.
“Zaštićeni samo slabom koprenom prijateljstva, koje je uvijek nerazjašnjen slučaj”, pjevali su jednom davno Arsen Dedić i Kemal Monteno, pjesmu ratnu, po tekstu, ako se dobro sjećam, Alije Hafizovića. I doista, kada nam se putevi tako raziđu, s putevima onih koji su nam bili i ostali prijatelji, prijateljstvo zauvijek i do kraja biva – nerazjašnjen slučaj. Tako, recimo, prijateljstvo između biskupa Marina Srakića i Branimira Glavaša. Prvi ne samo da se drugoga nije odricao, nego ga je, u vrijeme kada je Glavaš suđen za stravične ratne zločine, u svakome svom intervjuu, a baš se nešto bio raspričao, navodio kao svog prijatelja.