Opažati u mraku sadašnjosti tu svjetlost koja nas nastoji dosegnuti, ali ne uspijeva, to znači biti savremen. Zato su savremenici rijetki. I zato biti savremen jeste, ponajprije, pitanje hrabrosti: to znači biti kadar ne samo uprijeti pogled u mrak epohe, nego također, opažati u tom mraku svjetlost koja se, usmjerena prema nama, beskonačno od nas udaljava. I još: biti tačan na zakazanom sastanku koji je moguće jedino promašiti.
Škola se sad zvala "Revolucionari i narodni heroji Prve gimnazije". Nije to više bila gimnazija, nego su se učenici školovali za neka čudna zanimanja, kojim se u životu vjerojatno neće baviti: bibliotekari, arhivari, pomoćni prevoditelji s turskog i arapskog, grčkog i latinskog, te kao elitna struka, u kojoj se baš nitko nikada neće zaposliti – organizatori kulturnih djelatnosti. Jedini koji su se školovali za nešto konkretno bili su poštari, ili poštansko telegrafski tehničari, kako se njihovo zanimanje stručno zvalo. Bilo ih je najviše i predstavljali su, naravno, najnižu kastu u hijerarhiji koja se uspostavljala već od prvog dana. Naravno, uspostavili su je sami đaci, i uzaludan je bio sav profesorski trud da školu nanovo uspostave po načelima bratstva i jednakosti, kako je, barem u njihovim lijepim uspomenama, funkcionirala dok je bilo gimnazije.
Smrt je jedini pravi demokrata, ona baš ne gleda ko je ko, moglo bi se čak reći da je samo smrt u stanju da ispuni ideal Francuske revolucije o ravnopravnosti ljudi. Tako su u razmaku od samo dva dana svetsku pozornicu napustili bivši češki predsednik Vaclav Havel i Dragi Vođa Kim Džong Il. U Pragu, Evropi uopšte, Havel se na onaj svet ispraća uz sveće i u svečanoj tišini dočim sam siguran da je u Pjong Jangu i Srednjoj Aziji kao celini zavladala panika. Na osnovu čega donosim taj zaključak, ako nemam nikakvih informacija osim šture agencijske vesti?
„I ove godine, kao i svih prethodnih, krajem rujna pred pulski je zatvor iz Bosne stigao autobusni konvoj pun ljudi, željnih čestitati rođendan svom civilnom bogu Fikretu Abdiću Babi, koji u Puli služi 15-godišnju kaznu zbog ratnih zločina... Sva je prilika da se ove godine konvoj pred pulskim zatvorom parkirao zadnji put, jer se očekuje da će Abdić ubrzo biti pušten iz zatvora, nakon odslužene dvije trećine kazne“ – Damir Pilić, novinar Slobodne Dalmacije.
Čija će banka i iz kojeg grada, kao ljubljanska u Sarajevu, kad euro propadne, otići sa švajcarskom deviznom štednjom glupih (Grka? Španaca? Iraca? Opet Bosanaca?) u drugu neku arijevsku monetarnu uniju?
Čija će banka i iz kojeg grada, kao ljubljanska u Sarajevu, kad euro propadne, otići sa švajcarskom deviznom štednjom glupih (Grka? Španaca? Iraca? Opet Bosanaca?) u drugu neku arijevsku monetarnu uniju?
Brojne nerazumljive i nerazumne izjave srpskih političara i njihovih savetnika, analitičara, komentatora, baštovana, konjovodaca i dresera na temu kandidature za EU i statusa Kosova ne mogu, na sreću, promeniti realnost. Građani Srbije i dalje većinski svoju budućnost i budućnost svoje dece vide u Evropskoj uniji, bez obzira na negativnu kampanju koju po tom pitanju zajednički vode iskreni evroskeptici i lažljivi evroentuzijasti. Iskonski nagon opstanka je i dalje jači od dnevnopolitičke halabuke spodoba koje statistika i moderna psihijatrija definišu „javnim ličnostima“.
Na kraju drugog milenijuma sve je ukazivalo da je dvomilenijsko konfliktno doba, doba suprotstavljenih silnica, simboliziranih ribama okrenutim u suprotnim smjerovima, isteklo. Da je protivrječnom čekanju kraj. Da smo se načekali. Da smo se zasitili čekanja. Premda je natrpano djelatnostima, djelatnostima od sekundarna značenja, čekanje znači obamrlost. Posljedica je prepuštenost događanju. No obamrla prepuštenost, bez opuštenosti. Nesretna prepuštenost.
Smrću Vaclava Havela, u postkomunističkom svijetu ugasio se jedan svjetionik. Svjetionik u političkom i moralnom smislu, u smislu orijentira i svjetlosti koji je u politiku ne samo tranzicijskih zemalja unosila njegova misao i težnja za istinom. Kao političar mimo svoje volje, zapravo čovjek koji se silom prilika našao u središtu političkih promjena, a onda i na čelu tzv. baršunaste revolucije 1989. i poslije, Havel je ustrajao na ideji da politika i moral ne moraju nužno biti u suprotnosti. Čak ni kad je formalno sišao sa političke scene, nije u to prestao vjerovati, o tome pisati i govoriti