Iz činjenice da hrvatska država financira Katoličku crkvu predsjednik hrvatske države mogao je barem izvući ovlasti da kaže kako mu se takvi obredi ljudski gade. No, tko bi od hrvatskoga predsjednika mogao očekivati takvo što? On je u stanju biti hladni legalist kada se od njega očekuje moralno očitovanje, kao što bi oko legalizma Prekršajnog suda u Kninu vjerojatno mogao štogod moralizirati. Kao idealni reprezentant hrvatske političke klase, on drži da će fašizam najefikasnije biti iskorijenjen ukoliko mu se daje što manje značaja. Antifašizam, to je nepokolebljiva vjera u sposobnost previđanja.
Na hrvatskoj medijskoj sceni danas nije bolje. Laž je umotana u raskošni, šareni papir, na teveu je izgovaraju komadi u tankim majicama, u tiskanim medijima pišu polugole, retardirane cure a sa ekrana nam se cere retardirani, nabildani dečki. Medijima ne vladaju vrdoljaci u ime stranke ili vođa, u kandžama ih drže korporacije. Novinar se trese pred urednikom, urednik pred konzumima… Gore sranje samo bolje pakovanje.
Laušević nije išao tako daleko. On je posrnuo u običnoj kafanskoj tuči, nezaobilaznom folklornom toposu naših krajeva, gde se mužjačenje iskazuje s manje ili više viteštva, naravno samo ukoliko učesnici ne poseduju oružje. Zalud čojstvo i junaštvo, zalud naravoučenije o topuzu i tragovima nečoveštva kad iz pištolja može da puca i golobrado dete!
Punih četiri stotine i četrdeset devet dana nakon toga pregovarao je s ostalom petoricom i slagao sve moguće matematičke kombinacije, prekidajući razgovore tek da pojede sendvič, da bi mu četiri stotine i pedesetog dana pala na um genijalna ideja, tako jednostavna da se sama od sebe sve te mjesece nametala, pa je upravo nepojamno čudo bilo kako se nije prije sjetio: da Srbi dobiju finansije, a da mandatar Vijeća ministara, po logici etničkog rotiranja, bude predstavnik Hrvata iz jednog od HDZ-ova. SDP bi pak mogao dobiti, recimo, Ministarstvo vanjskih poslova. I eto Vlade!
Optimizam, nadu i apolitičnost u zemljama kao što je BiH trebalo bi zakonski sankcionisati ili psihijatrijski liječiti. U njima se, uz sveprisutnu sklonost amneziji i parališući strah, krije izvor moći i opstanka političkih oligarhija koje nas kontinuirano uništavaju. Dokad će više mantra „samo da rata ne bude“ služiti kao izgovor za sluganski mentalitet mase i njeno odbijanje da se za svoja prava bori sama, ne čekajući da im ih neko servira na tacni?
Kapitalistička privreda funkcionira drukčije. U njoj najprije treba zadovoljiti tuđe potrebe, a tek zatim vlastite, odnosno najprije treba proizvesti i prodati proizvod i zadovoljiti tuđe potrebe, da bi se tek nakon toga moglo zadovoljiti vlastite. Cilj kapitalističke privrede nije neposredno zadovoljavanje životnih potreba proizvođača, nego proizvodnja dobiti. Tek kad se zadovolji tuđa potreba, ostvaruje se dobit kao izvorište zadovoljavanja životnih potreba proizvođača.
Jučer je bilo teško gledati informativne emisije u BiH. Malo teže nego inače. Opet su našu stvarnost krasile lubanje kojima se političari igraju jednako kao oni što su ih šutali friško odrubljene.
Dejtonski sporazum je takav kakav jest već, evo, više od šesnaest godina, ali se na različitim stranama, kako vrijeme prolazi, različito interpretira. Oni koji su Dayton s početka smatrali kakvom-takvom pobjedom, počeli su ga smatrati porazom; oni koji su ga smatrali porazom, počeli su ga doživljavati kao pobjedu. Klatno je iz jednog ekstrema otišlo u drugi, a da se nije ni za kratko vrijeme zaustavilo u sredini. Obje vrste pogrešne percepcije proizvod su zapravo selektivnog čitanja Daytona gdje svako one dijelove sporazuma koji mu se dopadaju boldira, a one druge ignoriše.
Jedva čekam Sudnji Dan. Sići će Jaganjac Božji sa sedam rogova i sedam očiju, otvoriti knjigu zapečaćenu sa sedam pečata, sedam će anđela zatrubiti u sedam trublji i nestat će Babilon u veličanstvenom ognju, rastvorit će se grobovi i neka će nas nepojamna sila sve dignuti u nebo.