Dva dana pre nego što će biti izabran za “Slovenca godine” lista Delo, Ivo Boskarol je izneo simbolički program za budućnost građana koji ga tako visoko cene: predložio je da se ukine drugi dan praznika Nove godine i 1. maja, jer nerad na ta dva dana odnosi, kako izgleda, nešto blizu 1% BDP-a godišnje. Kažem “simbolički” jer Boskarolovo upozorenje nije posledica neke političke misli, već razumevanja sveta i govora koji to razumevanje najbolje izražava, dakle jedne specifične ideologije.
U današnjoj Bosni i Hercegovini, ovakvoj kakva jeste i kakva će dugo biti, nepomirljivi su etnički i građanski principi. Ma koliko tvrdio drugačije, Lagumdžija to zna danas, kao što je znao i onog oktobra kada je sedamnaest posto osvojenih glasova na nivou BiH shvatio kao, barem, natpolovičnu većinu. Mirenje građanskog i nacionalnog nije više moguće niti unutar svake od tri, dubinski podijeljene bosanskohercegovačke zajednice. Ukoliko, naravno, to neko mirenje ne vidimo u biranju između Lagumdžije i Izetbegovića, Čovića i Ljubića, Dodika i Bosića
Simpatično i važno je praviti buku, nekako protestovati i zaista približiti ljudima gde su neuralgične tačke kapitalizma danas, ali sve što sam video i čuo je bilo nekako slabo organizovano, nejasno i suviše softcore, makar za moj ukus. Čini mi se da ni učesnici protesta ne doživljavaju stvari ozbiljno, da ne pričam o ostalim građanima Londona, od kojih je većina koje sam intervjuisao zaboravila da Occupy kamp uopšte postoji ispred katedrale.
Ljubav povezuje, ljubav je religio, odnosno ljubav je erotska ukoliko je seksualna. Najtajanstvenija, najskrivenija, najsvetija je zato seksualnost: otvorenost u raspor ljudskog bića kao sa-bivstvovanja, u bezdan čovjeka kao smrtnog bića. Ekstaza spolne ljubavi nije prividna, zato vjera u ekstatičnost (spolne) ljubavi nije obmana. Obmana je Vjera u Ljubav. K vjeri u ekstatičnost ljubavi spada zato i nevjera u obećanje Ljubavi, u Ženu/Muškarca ili Boga.
Upravo su u nekim Krležinim partiturama pronalažene za citiranje zgodne i zahvalne formulacije koje bi trebale potvrditi kontinuitet bosanskohercegovačke državnosti. Evo jedne takve, tek zarad ilustracije: "Bogumilsko je doba svojevrstan fenomen, kao i bogumilska kultura i civilizacija. Nemamo dovoljno dokumenata o njihovoj civilizaciji, sve je uništeno, ali je kamen ostao. Vrijeme bogumilskog svijeta je bilo čudno i opasno.
U svome mobitelu imam upisanih nekoliko telefonskih brojeva Hrvatske televizije. Kada mi se neki od njih pojavi na zaslonu, da onome koji me nazove uz pomoć radnog glagola pobrojim oca, majku i svu familiju. Znate kako je to, sigurno vam se bar jednom dogodilo u životu da vas se nadoveže neki telefonski manijak, zove kasno noću, dahće vam u slušalicu, izgovara bezobrazluke. Ne možete ga se riješiti, osim da ga prepadnete kletvama i beštimanjem. E vidite, takvo sasvim manijačko iskustvo ja imam s telefonskim brojevima Hrvatske televizije.
Strašno su se hrvatski političari, mediji, cyber-holičari, ma cijela Hrvatska, razljutili na Slovence i Sloveniju zbog odbijanja da se Mercator proda “za više nego korektnu” cijenu Todorićevom Agrokoru. Pljušte srdite optužbe za “ekonomski nacionalizam”, čak “ksenofobiju”, a dosadašnja pakosna zabadanja kako Slovenija razvija model “državnog kapitalizma” prerasla su u ruganje da se vrag u međuvremenu dodatno razđavolio. Sada naslovi hrvatskih novina vrište da se radi o “povratku u socijalizam”!