Onaj fra Ive je u nedilju držao misu u Gospe od Cukra. Fra Ive je ukipao se ispod Isusa sa krunom i govorijo je: „… kruh naš evropski daj nam danas i otpusti nama duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima našim i ne uvedi nas u napast nego od zla nas izbavi, amen!“ Rulja su zažamorili: „Amen!“ Fra Ive je zlamenovao se i rekao je: „Pomolimoseeeeeeee…“
U poređenju, jer u stvarnosti su opkladu dobili ljudi koji su postali poređenja. Oni koji su ne samo bili nosioci ideje, nego i, premda možda samo u slici mučenika, borci za Ideju. A Ideja u ruci nije ništa drugo do pendrek. Od pendreka onih koji (klerikalno) preobraćaju ljude do onih koji (nacionalno ili socijalno revolucionarno) mijenjaju svijet. Kafka se našao negdje posred njih.
Kako američki Kongres namjerava usvojiti kontroverzni prijedlog zakona protiv piraterije tzv. SOPA (Stop Online Piracy Act) sve su brojniji oponenti koji pozivaju na protivljenje donošenju zakona kojim se kani uspostaviti rigidna cenzura interneta. Aktivisti širom svijeta za danas najavljuju online štrajk protiv ovog vjerovatno“najgoreg zakona (o internetu) u povijesti američkog pravosuđa”.
Jugoslavija nesumnjivo jeste bila loša država, iz koje su htjeli pobjeći svi osim onih koji nisu imali kamo (Bošnjaci, zatvoreni u evropskoj niši), ili nisu imali čime (Makedonci, okruženi bugarsko-grčko-albanskim susjedstvom koje jedva čeka da ih proguta). Ali, Jugoslavija je bila loša na svome završetku, a ne od samog početka, kao njene nasljednice, i zabljesnula je kao svijetli primjer čim se vidjelo da njeni rušitelji od vlastitih država nisu u stanju napraviti više od uglancanog rugla.
U slučaju teksta crnogorskog pisca Andreja Nikolaidisa koji je izazvao popriličan incident između srpskog i crnogorskog 'oka u glavi' tvrdnjom da bi nerealizirani atentat na Milorada Dodika i Borisa Tadića bio 'kozmička pravda', riječ je prije svega o atentatu na dobar ukus, ali i o reagiranjima nadasve jeftino-politikantskim, o hinjenoj licemjernoj indignaciji i istodobnim korištenjem bogomdane prilike za fini mali pogrom
Goran Dodig voli Hrvatsku. Kada bi svi voljeli Hrvatsku kao što je voli Goran Dodig, Hrvatska bi se raspukla od ljubavi. Prsnula bi poput šipka u ranu jesen – cvrc! – i najdražesniji dio nje bila bi upravo ta pukotina iz koje, nagurani jedni uz druge, proviruju njeni nezasitni ljubavnici, pjevaju rodoljubive pjesmice i drhture u transu grupnog milovanja.