„Ti si najgluplji od moje djece, ali si najdalje dogurao“, rekao je dr. Franjo Tuđman dr. Miroslavu Tuđmanu prilikom otkrivanja spomenika dr. Franji Tuđmanu u Maslenici, rad samoukog kipara M. Šoše iz Kruševa. „Eto kakve mogućnosti pruža demokratski poredak“, dodao je.
Anomalije Србије žive svoj neupadljivi i smrtonosni život zaštićene kao u rezervatu, bez rizika, bez prirodnih ili ljudskih neprijatelja, skrivene u očiglednom. Skriveni u očiglednom, svakodnevna patnja, nepravičnost, prizemnost, surovost i poniženje istrajavaju i šire se, širom Србије. Šire od toga ne može. Ima toga još.
Nezgodna je ispala ta stvar s granicom na rukavcu Unčice, jer do sad je to bio bosansko-hrvatski pogranični spor, a sad je, eto, bosansko-europski. Građani Europske Kostajnice, kojima su polja i voćnjaci ostali s druge strane kanala - u Europskoj Unčici, Uni, Uniji, kako se to sad zove - od sada tako obrađuju zemlju u Europi, i na njive idu s pasošima i homologiziranim motikama. Svako jutro pozdravljaju se s najmilijima i odlaze na bauštelu u Europsku uniju, i do ručka se vraćaju na urlaub
Ovaj rječnik pojmova je nastao u okviru projekta “Za 20. rođendan, želim sve o njoj da znam”, a neću vam reći ko ga finansira jer mi i onako nećete vjerovati. Važno je da se plaća.
Ono što je počelo kao „slučaj Nikolaidis“ eskaliralo je kao „slučaj Ugričić“ i to do te mere da o ovom prvom slučaju nekako više i nema smisla govoriti. Biće da to nije bila namera pokretača kampanje „moralne panike“ oko na više načina spornog Nikolaidisovog teksta – to jest, jednog njegovog malenog dela – ali neverovatna ažurnost da se po svaku cenu smeni, štaviše, egzemplarno kazni i najuri jedan ovdašnji „državni činovnik“ koji je - braneći Nikolaidisovo pravo na diskutabilne vizije „poetske pravde“ - odviše ležerno shvatio svoje pravo na slobodu javnog istupanja, odvela je baš tome.
Ovdje moje postojanje nema smisla, kao što su mi rekli: mjesta za mene ovdje nema. Ja sam crna statistika, neželjena brojka, nesretno i pretučeno dijete Vlade maćehe koja mazi samo svoj rod. U Hrvatskoj ću umrijeti od siromaštva i bijede, osramoćena i ismijana od onih koji su se "snašli". Ja želim jednog dana biti dio naslova u novinama: Vratila se iz inozemstva i otvorila radna mjesta u rodnom gradu. Ja želim biti dio takve stvarnosti i takve Hrvatske. No to ne može kod nas biti. Nikakva promjena vlasti neće dovesti do toga. Samo promjena mozgova.
U nedjelju 22. januara, na referendumu sa očajnom izlaznošću – najmanjom u historiji ujedinjene Evrope i neovisne Hrvatske – potvrđeno je kako će Hrvatska od ljeta naredne godine biti nova članica Evropske unije. Bosna i Hercegovina, koja s tom državom dijeli većinu svojih vanjskih granica, ostat će tako pred samim vratima klimavog, razjedinjenog, sve siromašnijeg saveza, ali i najznačajnijeg političkog projekta u povijesti kontinenta. EU, zaista, ne stoji baš najbolje, ali za većinu evropskih zemalja, kako onih u njoj, tako i onih na čekanju, ništa bolje ne postoji.
Nametnulo se pitanje zašto se politička elita, nakon dvadesetogodišnje opsesije suverenošću i uspostavom čvrstih granica prema susjedima, odlučila za političku zajednicu koja umanjuje i suverenost i značenje državnih granica? Odgovor na to pitanje mnogima je neodoljivo jednostavan: zato što mi pripadamo Europi, za razliku od njih