Političar u svakoj prilici rado poseže za ramenima i nadlakticama svog sagovornika, nešto ređe za vratom, potiljkom i obrazima, kad god poželi da prenese jednu od tri elementarne poruke ove specifične heptičke komunikacije: - dominaciju ('jebo sam ti mater'), saradnju ('jebali smo im mater'), i submisivnost ('jebo si mi mater').
A ja želim/sanjam, pokušavam da vjerujem da zemlja u kojoj živim još može da postane mjesto gdje je ugodno/podnošljivo živjeti.Gdje poštenje, čestitost, znanje, odgovornost neće biti poniženi, nego cijenjeni. Gdje vlast i njene poluge neće biti bauk i prepreka svemu, nego pomagala koja će pokretati život i njegove aktivnosti. Gdje će biti moguće raditi u miru, bez straha za vlastitu budućnost, ispunjenu strepnjama da će te sutra nestati; metaforički, ili stvarno i fizički, zajedno sa svim što te određuje.
U prvobitnoj akumulaciji kapitala, što je, jasno, eufemizam za sveopštu pljačku, bogatiti su se mogli samo oni bliski fašističkim režimima. Danas tajkunski portparoli, brižljivo raspoređeni na strateška mjesta, ističu kako su se bogati obogatili zato što su bili sposobniji.
Pevao je Dodik istu pesmu u duetu sa Koštunicom kada su potpisivali Sporazum o specijalnim paralelnim vezama SRJ i Republike Srpske, a u tri glasa kada je sa Tadićem i Koštunicom 2006. potpisao Sporazum o uspostavljanju specijalnih paralelnih odnosa između Republike Srpske i Republike Srbije. Četiri dana kasnije bili su izbori u BiH, a ceremonija potpisivanja je bila u Banjaluci jer su dvojica otišli jednome na noge.
Iako je ovo Hrvatska, ipak se vrijedi zapitati otkud taj poriv za puritanskim iživljavanjem nad dvjema curama koje su se razgolitile 1.500 kilometara od Hrvatske i za razliku od mnogih, nisu svoju golotinju gurale u reality show niti trač rubriku, nego u hrpu (i usta) pijanih navijača?
Neće biti jednostavno jer primitivizam u svom najnovijem trijumfalnom pohodu, želi dokazati da su svi ti pokušaji besmisleni i potpuno nevažni. Potrebno im je preorano, a ne kreativno društvo i očita pljačka s kojom se Grad nije spreman, ni sposoban uhvatiti u koštac. Kod ljudi se stvorio osjećaj ogorčenja i nepravde, osjećaju se „kao govno na kiši“, posmatrajući proždrljive tajkune, komplikovanu i potkupljivu administraciju,bezidejne političare i cinizam glumljenog autoriteta.
Odluku svi zajedno trebamo donijeti: da li smo za više parkova ili za više građevina; da li treba više parkova u centru, a manje komunalne infrastrukture u prigradskim naseljima; da li smo za to da se Kastel rekonstruiše bez komercijalnih sadržaja, ali da se u gradu narednih nekoliko godina ne izgradi nijedno obdanište?! Šta je optimalno?!
Nijedan dobar kadar, nijedna krvava glava, nijedan prosuti mozak na bijelom tehnobetonu splitske Rive, nijedan strani ambasador da mu pod naočalama curi izbijeno oko, nijedan peder da na rukama svoga ljubavnika izdahne govoreći u kameru svoje posljednje riječi, „Miško, uspjeli smo, zar ne?“. Nijedan dobar kadar, nijedno dlakavo, golo muško dupe u kožnim hlačama s izrezima, nijedan član Village Peoplea, nijedan nabildani pandur ili drvosječa, nijedna lezbača u crnom korzetu da uvali jezik svojoj ljubavnici golih sisa.