Glavni muški lik u romanu Stiega Larssona „Muškarci koji mrze žene“, novinar Mikael Blomkvist, namiruje osobnu osvetu i društvenu pravdu koristeći sposobnosti svoje suradnice Lisbeth Salander: nakon bezuspješne žurnalističke istrage ova organizira hakerski upad u privatnu elektronsku poštu korumpiranog industrijalca (Hans-Erik Wennerstrom) i kopira diskreditirajuće podatke, da bi onda novinar otkriće objavio u časopisu „Millennium“, te negativca izručio pravnoj državi i moralnoj osudi zajednice. Da bi se prikupili dokazi o kršenju zakona bilo je nužno prekršiti zakon.
Zastrašujuća je samorazumljivost da se odnos teorije i prakse može tehnički reducirati. Recimo, da se komunizam ili fašizam mogu ostvariti prema pisanom prednacrtu, kao što se most preko rijeke gradi prema preciznom tehničkom nacrtu. Ta je samorazumljivost rezultirala nezamislivim zločinima koji višestruko premašuju sve što je u bilo kojem tekstu zapisano.
Ispred ogledala stoji prelijepa žena, ali ona tamo, prekoputa, vidi smežuranu, neuglednu gomilu mesa punu celulita, a ne sebe onakvu kakva izgleda. Zatim ispred špigla, tog vrhunskog estetskog suca, stoji masivno, uzbibalo bure muškog sala, materijalnog viška i umjetničkih grešaka, ali rečeni predmet samoposmatranja u ogledalu ne vidi sebe onakvim kakav, nažalost, jeste, nego u najmanju ruku gleda Arnolda Schwarzeneggera, ili bar Sylvestera Stallonea iz najboljih dana.
Odustala sam kad sam vidjela kako slini nad mojim najdražim listom. Iz njega su ga gledali, lagano nadrkani Yoann Gourcuff. Mokri Steven Gerrard. Mario Gomez sa ogromnim komadom u crvenim gaćama. Christiano Ronaldo čija se palica nazirala u bijelim gaćama. Mario Balotelli kome je netko izrezao pupak ali je ispod pojasa više nego normalan. Robin van Persie pokazivao mu je dobro popunjene tamnoplave gaće. Gerard Pique sjedio je na nekom stolcu, u rukama držao mikrofon ali moj muž nije gledao u t a j mikrofon.
Ovo nije običan momenat, ovo je trenutak koji će trajno ostati zabilježen u istoriji Trebinja, a generacije koje dolaze imaju pravo da naslijede ono što su naši preci nama ostavili i sačuvali, koliko su mogli. ...
Suodgovorni smo u postajanju jadnima! Društvo nam čine oni s kojima smo se uglavnom podsmjehivali. Nastojimo se prodati kao dobra turistička destinacija, a onda smo iznenađeni kad nas u turističkim vodičima označe divljacima u saobraćaju, kad ukažu na brojne rupetine na putevima koji vode do top turističkih destinacija.
Za nešto više od nedjelju dana, svjetski lideri okupiće se u Brazilu na Samitu Rio +20, na kojem će odlučiti kakvu budućnost želimo. Dvadeset godina nakon prvog zemaljskog samita, tema je: zelena ekonomija u kontekstu održivog razvoja i iskorjenjivanja siromaštva.
Politika je kurva, to je prvo što smo naučili kad je došla ova, kako se zove, demokracija, nije to nešto što čovjeka više može iznenaditi. Ima i onaj politički vic, znate ga sigurno, kad se Regica požalila doktoru da je Rudi ne može zadovoljiti, ovaj joj preporučio da proba s dvojicom ili trojicom, a ona mu odgovorila da je probala s njih četrdeset, pa ništa. "Vi ste onda medicinski fenomen!", rekao joj doktor, a ona će njemu: "Fenomen, doktore, fenomen, a ne kurva, kao što selo priča!".
Postoji nešto više od suvog legalizma bez legitimiteta na čelu sa Ustavnim sudom, a to su građani i njihova volja koja je sve jača u slučaju Picinog parka