Obožavam reklame. Istinske su to bajke našeg doba, nema u njima vremena ni potrebe za svim onim narativnim rukavcima, psihološkim stratifikacijama, filmskom arhitekturom i ostalim budalaštinama: sve što je pisac htio reći rekao je u desetak sekundi ili, ako je baš epskog zamaha, u pola minute. I uvijek je happy end.
U onoj narodnoj poslovici sneg pada ne bi li svaka zverka ostavila svoj trag; a u Srbiji izvan prigodnih izreka – pa, zapravo iz sasvim sličnih razloga. Da nam, dakle, saopšti nešto o nama, a što nam se neće nužno dopasti. Kome se, uostalom, dopada slika na koju se ne „prima“ nikakav retuš?
Čovječe, nemoj da si na kraj srca, pada snijeg! Neki dan, tako, zvoni telefon, žena se isprepadala, jer joj se sin odnekle javio, i sve su normalno razgovarali, kad li on u jednom trenutku reče: “Moram prekinuti, upao sam u snijeg!”
Ja sam rekao: „A šta bi ti tija, Gospodnetiću, da Srbi imaju rogove?“ Dino je rekao: „A šta bi ti tija, Gospodnetiću, da Srbi imaju rogove?“ Ja sam rekao: „Il možda trokutaste glave?“
Metak kojeg je sada već bivši kantonalni ministar obrazovanja Emir Suljagić dobio uz prijeteće pismo, odgovara i oružju iz kojeg je isti taj Emir Suljagić već pogođen s leđa.
U nekim ranijim vremenima odlučniji među aktivistima nisu imali na raspolaganju elektronske strategije otpora, pa su umjesto predsjedničkih stranica znale padati i predsjedničke glave.