Bit će da je stvar u tome što nije svaki suprug i član SDP-a iskazivao jednaku ljubav i prinosio jednaku žrtvu za samostalnu & neovisnu Hrvatsku. Vrlo je moguće da bi gospođa Dijana, kada bi joj novinar Silobrčić došapnuo nekoliko poticajnih pitanja kroz slamku, tronutim glasom potvrdila kako je njen pokojni muž volio Hrvatsku mnogo više nego nj
Ko nam je kriv što nam se premijeri voze u helikopterima, koji navodno za sat leta 'spiska' 4.000 KM, što na jednoj štednoj vožnji autobusom zamažu oči i podebljaju džep?Ko nam je kriv što pužemo nikad bjedniji dok oni lebde nad našim sudbinama? Niko. Mi se njih ne možemo i ne znamo riješiti. Niti se znamo riješiti sebe ovako nijemih.
Tako je po prilici Emir Kusturica onomad u Trebinje došao od seljaka kupovati kamen. Podigao Kusta lijepi, četvrtasti komad kamena, pa zuri u njega, gleda ga s jedne, pa s druge strane, vrti u rukama, prevrće i zagleda, sve dok mu neki seljak nije dobacio: "Šta bona gledaš, nije sir!" "Ne, ne!", stao je na to Kusturica mahati rukama. "Nije to za sir, to je za jebati!"
Zato je izlišno pitati ko je izdao dozvolu za rušenje. Šta će njemu dozvola – dozvole se traže i izdaju u društvima u kojima gradonačelnici znaju šta u gradu koji im je povjeren imaju na čuvanje. Dozvole se traže i izdaju tamo gdje se građani pitaju za mišljenje, i kad se ruši, i kad se gradi. U bee i ha ha dozvola je usmeni dogovor sa gradonačelnikom, koji nema pojma o čemu govoriš, a što se nalazi u njegovom vlastitom gradu.
U zemlji u kojoj se svakoga dana neka budala sa izbornim legitimitetom odluči upisati u historiju, makar kao fusnota, neke važne, strašne vijesti, ostanu na marginama. A malo je toga što o Bosni i Hercegovini i dubini ponora u kojem se nalazi, govori kao te informacije sa rubova stranica i sa, bukvalno, ruba života
Rušenje parka u Banjaluci i tvrđave u Trebinju pouka su našoj užoj, stručnoj i najširoj javnosti da budno prati proces donošenja odluka svoje vlasti, kako se ne bismo suočili sa legalističkim i proceduralnim objašnjenjima postfestum. Na ova dva primjera, školski se učimo koliko je neophodno naše permanetno učešće u političkim procesima i odbrani javnog postora i javnih interesa, jer paradigma aktuelnog političkog i kulturnog poretka neumoljiva je u svojoj nezajažljivosti.