Izlazak petkom uveče je vrsta rituala od kojeg uvijek očekujete previše. Večeri kada se vraćate srećniji nego što ste izašli, pamte se i prizivate ih često kao mantru, do nekog novog sličnog i uspješnog petka
Dogovor vlasti u Beogradu i Prištini „o regionalnom predstavljanju Kosova“ istovremeno je i manje i više od onoga kako ga obično predstavljaju. Manje, zato što svakako ne rešava pravi, fundamentalni problem na ovoj relaciji, a taj je samo jedan: je li Kosovo nezavisna država ili nije?
Generalno, Džolijeva je predstavila jednu fiktivnu situaciju, koja je mogla, a nije morala biti takva. Opet, mogla je biti, što nedavna istorija potvrđuje, stotinu puta krvavija, vulgarnija i užasnija.
Prigodan novinski tekst ovih dana podsjetio me na godišnjicu završetka Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu (19. februara 1984.). Za tu godišnjicu vežu me dvije intimne profesionalne uspomene. Prva je neka vrsta priče o nepredvidivosti ljudskih puteva: kao mlad novinar bio sam sportski reporter i urednik i, u toj ulozi, izvještavao s velikih svjetskih sportskih događaja uključujući i Olimpijske igre u Minhenu 1972, Lejk Plesidu i Moskvi 1980. i Los Anđelesu 1984. a eto nisam bio na Olimpijskim igrama u Sarajevu.
Neke se stvari jednostavno ne prodaju, bez obzira što u svijetu povampirene masovne zabave svi mogući zločini odlično prolaze na globalnim kino-blagajnama. Nasilje i zločin privlače kao igra i zabava, ali ne kao neporeciva istina i izazov, kako se ne bi moralo razmišljati o podmetnutim uzrocima i nedopustivim posljedicama, pa čak i možebitnim grijesima nemarnih gospodara svijeta
Nisu, naravno, ovdje važni ni Angelina ni njen film: ista je to, najzad Angelina Jolie i isti je to film zbog kojega su prije samo nekoliko mjeseci, čuvši da se u njemu silovana Bošnjakinja zaljubljuje u Srbina, ratni veterani, seoski hodže i ministri kulture Angelinu proglašavali četničkom kurvom. Da bi joj sad, čuvši da zaljubljenu Bošnjakinju u filmu siluju Srbi, uručivali Zlatni ljiljan. Ko bi Jolie, sad je gori.