Polomiše se bosanski Bošnjaci i bošnjački Bosanci dokazati da je Visočica zapravo piramida, živi se onda polomiše tu dvije stotine metara visoku piramidu ugraditi u temelj bošnjačke države, upregli u arheološka iskapanja i hodžu i reisa i cijeli Rijaset Islamske zajednice, a onda iz Kaira stigao ferman da se sve bogohulne piramide - sruše.
Dugo sam bila bijesna zbog toga. Činilo mi se da su katolički popovi u Hrvata postali licemjeri koji govore o jednoj temi da bi našu pažnju skrenuli sa druge. Oni nisu borci protiv seksa na sve načine, oni su jednostavno lopine obuzete parama i samo parama. Ostalo ih ne zanima ali im pruža mogućnost da razjare ovce.
Samir Šestan, urednik prvog poslijeratnog zabranjenog časopisa u BiH, autor koji je, u posljednjih 20 godina, i kao novinar i kao dizajner, bio izložen različitim vidovima pritisaka i cenzure - zabranjivani su mu tekstovi, novine koje je uređivao, naslovne stranice, plakati - osvrće se na aktuelno stanje u bh. medijima, tvrdeći da smo suočeni sa mnogo ozbiljnijim problemom od cenzure i autocenzure.
Ovako, u najkraćem, ide priča. U martu 1917, šetajući Brodvejom, Baster Kiton je naleteo na prijatelja iz vodviljskih dana koji je slučajno poznavao Fetija Arbakla, čuvenog komičara nemog filma i Čaplinovog rivala. Na pitanje da li je ikada glumio u filmu, Kiton je rekao da nije, pa ga je prijatelj pozvao da u ponedeljak svrati do Arbaklovog studija u Četrdeset osmoj ulici. Kiton je prvo odbio, pošto mu je Arbakl jednom ukrao vodviljski monolog, ali se predomislio jer ga je kopkalo da vidi kako se prave filmovi, a naročito kako se snimaju skečevi.
Iskreno, ne znam da li bilo gde u čitavom univerzumu postoji barem jedna realnost u kojoj bi ovakva verzija naše zajedničke sadašnjosti uopšte bila moguća. Pitam se, pitam, ali - ne nalazim odgovora. Nekako mi se i dalje prihvatljivijom čini pretpostavka da Srbi i Hrvati u svim nebrojenim paralelnim stvarnostima širom bespreglednog kosmosa mrze jedni druge istovetnim žarom kao i u ovoj našoj.
Sve su svjetske novine javile kako je u malom akvitanijskom gradiću Yvracu strašnom greškom do temelja srušen tri stotine godina stari barokni dvorac Chateau Bellevue. Radnici iz Poljske, kaže se u vijesti, nisu dobro razumijeli namjeru novog vlasnika, ruskog tajkuna koji je htio srušiti staru, trošnu kućicu za alat, pa su umjesto nje sravnili sa zemljom mjesnu znamenitost.
Konobari koji rade u restoranu i bifeima Parlamenta BiH prije nekoliko dana dobili su nove uniforme, na kojima dominira plavo-žuti grb BiH sa bijelim zvjezdicama! Ova vijest odjeknula je kao petardica u gastro-heraldičko-nacionalističkim krugovima Republike Srpske.
Čovjeku bude žao kad vidi promrzlu pticu skutrenu u zavjetrini; stisnula zima, kovitla snijeg, pada noć, a ona ko samac usred svemira, naoružana samo perjem i strpljenjem čeka neko maglovito bolje sutra.
Naš domaći, autohtoni, takoreći, narodni rasni homo cylindriacus, dakle, koji stoji po pravilu uvijek na čelu jedne takozvane "kulturne (cilindraške) ustanove", razmišlja u sjaju svoga građanskog dostojanstva o sebi ovako: u ime sedam hiljada doktora naše cilindraške znanosti, ja stojim na čelu te iste naše znanosti kao njen najučeniji predstavnik, svakoga. poštovanja najdostojniji!
(Miroslav Krleža, Na rubu pameti)