Vrtoglava brzina svih strana života ipak nam nudi puteve za bekstvo. Možemo postaviti pitanje: kome je potrebno 70 televizijskih kanala? Spontan odgovor da nikom nije potrebno, mora se smesta odbaciti: naprotiv, gotovo svima je potrebno, jer su način bekstva od ne-zna-se-čega u ne-zna-se-šta, ili iz jednog apsurda u drugi. Nesigurnost je obeležje našeg vremena: podjednako obeležje u smislu sramnog žiga na celu zločinca i u smislu mistične rane.
Reakcije na oslobađajuću presudu Žalbenog veća Haškog tribunala hrvatskim generalima bile su potpuno predvidive – u Srbiji bes i plač, u Hrvatskoj euforija. Imajući u vidu da je presuda doneta sa tri glasa prema dva, te reakcije su lako mogle biti sasvim suprotne, a opet tako iste.
Jesu li oni sinoć očekivali da će im on poručiti da treba smjesta srušiti banditsku vlast? I da odmah krenu rušiti izloge i razbijati po centru Zagreba, u atmosferi linča rušiti ustavni poredak i omražene institucije? Jesu, mnogi jesu
Kako zlo ne bi trebalo da postoji, osoba misli da ni zli ljudi ne treba da postoje, da ne zaslužuju da žive. I zato je mržnja povezana sa uništenjem, sa destrukcijom, sa ubistvom druge osobe. Ne samo sa fizičkim ubijanjem drugoga, već i sa emotivnim, psihičkim i socijalnim uništenjem drugoga. Osoba koja mrzi može da čini onome koga mrzi najsvirepije stvari bez ikakvog saosećanja ili samilosti.
Vrijeme ne prolazi; ono je samo sadašnji trenutak. Ovde, u ovom trenutku kada pišem, nalazi se i moj prvi poljubac, kao i zvuk klavira koji je svirala moja majka dok sam se ja igrao u dnevnoj sobi. Sve sam što sam bio i sve sam što ću biti. Kako ništa nema ni početak ni kraj – vječnost je sadašnjost – živim sve što je prošlo i sve što će se dogoditi.
Ratove je izgleda lakše pravdati našim istinama i komšijskim lažima. I zato biramo teške i nejasne, neiskrene puteve ka istini iskreno želeći da nikad ne dođemo do nje....
“Nitko ne bi smio ostati bez doma zato što ne može plaćati dugove banci!”, citira Reuters socijalista Perez Rubelcabu, kao da je on rekao nešto sasvim obično i samorazumljivo. U isto, pak, vrijeme, u Hrvatskoj, država je, sa šezdesetak svojih redarstvenika, asistirala istjerivanju zadarske obitelji Vukić iz njihova doma. Pritom, Vukići nisu obezdomljeni, pretvoreni u beskućnike, koji će ubuduće preživljavati dobrotom Crvenoga križa ili neke slične ustanove, zbog pohlepe banaka i nemogućnosti vraćanja bankovnih kredita. Njih je doma koštao porezni dug, koji je, zahvaljujući lihvarskim kamatama što ih je propisala hrvatska država, narastao do devedeset tisuća eura.
Stvarnost je postala svojevrsna parafraza misli Antuna Radića “Vi prošlosti nemate, jer prošlost i povijest imaju samo kraljevi i velikaši, vaši gospodari”. Bez previše pretjerivanja, naime, moglo bi se reći da mi nacija nemamo, njima, kao privatnim vlasništvom, raspolažu naši gospodari, odnosno mafijaške organizacije koje nas drže kao taoce. One, a ne mi ili naši roditelji, genetika, istorija, okolnosti, slučaj,… određuju ko smo i šta smo. Da li jesmo ili nismo. Ili, eventualno, da li smo samo pripadnici ili možemo biti i predstavnici
Koliko zastrašujuće velika mora biti razlika u razumevanju sudskih presuda, koje kod jednih izazivaju tugu, zgražanje i bes, kod drugih veselje, radost i ponos.