Prošlost koju ne možemo rekonstruirati iz zapisa i drugih artefakata prošlosti može, dakako u promijenjenoj formi, iznenada provaliti u sadašnjost, odnosno napredak se u promijenjenoj formi može preokrenuti u prijašnje stanje. I taj još nikad doživljeni događaj najbolji je ključ za razumijevanje onoga što je bilo. Drugim riječima, tek kad iskusimo nesreću, postaju nam razumljive bivše i tuđe nesreće.
Program “Iskupljenje čitanjem“, shvatili ste, neznatno je izmijenjen, prilagođen hrvatskim prilikama i čitalačkim navikama, pa se tečaj zamjene pročitane knjige za zatvorsku kaznu primjenjuje po ponešto obrnutom načelu. Zove se zapravo “Iskupljenje zatvorom“ i ljudima pruža priliku da čitanje debelih i nepojamno dosadnih knjiga kompenziraju kraćim zatvorskim kaznama.
Naše novine danas – uz par časnih izuzetaka kolega koje čuvaju nešto malo profesionalnog obraza i dostojanstva – su poligoni s kojih političari pomoću svojih megafona šalju nerazumljive poruke o “budućnosti”.Jer, šta bi sad sluđeni čovjek čitajući novine trebao činiti? Zaboraviti sve ono što je, recimo, Dnevni Avaz pisao o Lagumdžiji nazivajući ga najstrašnijim i najpogrdnijim imenima i vjerovati im sada kad ga timare i titulišu vizionarom? Ili bi trebalo povjerovati da će Radončić svojom “ekonooomijom” i “sineeergijom” kao čarobnim štapićem proizvesti nova radna mjesta, i zaboraviti da je iz svoje firme u posljednjih nekoliko mjeseci otpustio više od sto ljudi?
Pelješki most, naime, ne treba biti građen zbog toga da bi približio dva kraja Hrvatske, nego zato da bi nas udaljio od Bosne i Hercegovine. Postoji snažno uvjerenje da će Hrvatska, usprkos tvrdnjama nekih geometara, biti bliža samoj sebi ukoliko je udaljenija od svega što je okružuje. Golemi most – proteza kojom se kani zauvijek „dokinuti“ nesretna geopolitička anomalija – u tom bi smislu bio vjerodostojan spomenik hrvatskoj državotvornoj ideji: samostalnost se, prema toj ideji, ne ogleda u realnom uživanju autonomije, već u što izraženijoj distanci prema drugima.
Ako bismo krenuli najobičnijim metodama, a to je recimo da sačekamo bezobraznike ispred zgradurine, pa im opalimo šamarčinu upozorenja, vrlo bismo lako bili kažnjeni za napad na državnike. Da stanemo pred zgrade u kojima stoluju, to smo pokušali više puta, pa smo vidjeli da ne ide. Uvijek i uspješno, obrane se plaćenicima, pa uvijek i neuspješno prosvjedi budu tek gubljenje vremena.
Kad se i kako točno narod opredijelio za novu parlamentarnu većinu, vama je, naravno, prilično nejasno. Prilično vam je, doduše, nejasno i kad se i kako narod zapravo opredijelio i za dosadašnju parlamentarnu većinu, a kamoli za novu. Zato što robujete uvriježenim predrasudama o linearnosti vremena i svakodnevnog života, te drugim zabludama klasične fizike. Zato što zaboravljate da u Bosni nema svakodnevnog života. I vremena.
Da sam političarka glasala bih za prodaju svega što imamo. Da sam političarka, baš političarka na vrhu, ne bi me smetale lopine krvavih ruku koje sa mnom pred kamerama pijuckaju Janu.Da sam političarka moja bi djeca studirala u londonima, bavila se glumom, marketingom, ljudskim resursima, međunarodnim odnosima, režijom, poviješću scenskog pokreta i ležala na jahtama dječice čiji roditelji plaćaju političare koji našim novcem plaćaju njih.