Naišli tada ti dobri ljudi u sivim odijelima i cinober kravatama, pa obećali lijepoj Bosni i Hercegovini pomoći. Oni, eto, baš sutradan ujutro, lijepe li slučajnosti, putuju u daleku, obećanu Europsku uniju, pa može Bosna - ako hoće - s njima, da tamo nađe posao, ljubav i sreću. Dat će joj da jede, imaju za nju i jedan tijesan krevet, a ona neka samo nikako ne izlazi na ulicu, da je tko ne vidi, jer najebat će i oni i ona. Nećkala se malo Bosna i Hercegovina, pa pristala.Traje to tako bogami već dobrih sedamnaest godina, i svaki je dan na dugačkom putu u obećanu zemlju Europu isti: doručak-ručak-večera-seks, doručak-ručak-večera-seks....
"Rukuju se, rukuju, oni koji putuju" - tako počinje refren te pjesmice. Rukuju se, dakle, Tadić i Tači, rukuju se na nekom prilično besmislenom skupu, rukuju se bivši predsjednik Srbije i aktuelni premijer Kosova, rukuju se formalno, kurtoazno, diplomatski pristojno i to je zapravo jedan banalan čin. Ne zaslužuje to toliku medijsku pompu, pa i da kod nas još ima, kao što nema, famozne medijske "sezone kiselih krastavaca".
Zažmirit ćemo pred onim što vidimo u ogledalu. Bitno je kakvim će nas očima vidjeti Angelina i opljačkana turistkinja u Sarajevu. To što oni prave sliku o nama da je normalno da nas pljačkaju, da nam ne stvaraju barem sitnu nadu za posao i N od normalnog života, to nije loše. Važno je da smo normalni pred svijetom.
Dočim je riječ o utamničenom heroju, naš će čvrsti, kameni mužjak bez ustezanja pred svima pustiti suzu, u bezgraničnoj ljubavi za Hrvatsku i hrvatskog viteza izvrnut će dušu poput čarape i svakakvoj ludosti dopustiti da mu padne na pamet, klečeći u gostionici pjevat će bolećive domoljubne serenade, objavit će svoju ljubav preko razglasa na Bikijadi, dat će štampati tijesne majice i divovske plakate s likom voljenog heroja a ne zločinca.
Nijedan grad ne pokazuje takvu mešavinu lepote i ružnoće toliko drsko kao Njujork. Jedno je videti grad sa katedralama i drugim crkvenim tornjevima iz dolazećeg voza, kao u Evropi. Druga je stvar videti Menhetn sa zgradama svih veličina, nabacanim na gomilu manje-više nasumično, i ulice prepune svakakvih ljudi, i sve to istovremeno. Ni dan danas ne verujem svojim očima kad to vidim. I tog dana, zatekao sam sebe kako hvatam dah.
Ukoliko zaista žele da Bosna i Hercegovina, polusuverena i financijski zavisna, teritorijalno cjelovita samo na geografskim kartama, jedinstvena u siromaštvu svojih konstitutivnih naroda i građana, ipak opstane, Bošnjaci moraju uložiti daleko veći trud nego ostala dva naroda zajedno. Ne, naravno, samo zbog toga što su u multietničkim društvima najodgovorniji najbrojniji, već i radi činjenice da je većini Srba i Hrvata sasvim svejedno – i to u najboljem slučaju – da li prostor na kojem žive pripada BiH ili susjednim državama.
Što se tiče uspjeha protesta ''Park je naš'', bilo kako bilo, činjenica je da stvari neće biti iste kao prije. Svaka sadašnja ili naredna vlast će morati dobro da razmisli prije nego opet napravi neku sličnu glupost....
Vijest da Gabriel Garcia Marquez boluje od alzhajmerove bolesti sunula je internetom i širila se novinama i televizijskim postajama, po zakutcima javnosti, pa i tamo gdje se nikada i nikakve informacije o književnosti i kulturi ne objavljuju.