Privatni su samo oni dobri i veliki pisci čije se knjige čitaju više puta, da bi se preko njih provjeravalo vlastito sazrijevanje, starenje ili djetinjenje, to su oni pisci koje knjige već toliko dobro znamo da ih i ne dočitavamo, počinjemo od sredine ili od kraja, vadimo ih iz police samo da bismo nasumce pročitali dvije-tri rečenice… Privatni su oni pisci koje čitamo kada ne znamo što bismo čitali, čije knjige uzimamo kad idemo na put, pa nas je strah riskirati. Mirko Kovač jedan je od jedva nekoliko mojih privatnih pisaca, recimo uz Andrića i Krležu, prema kojima nisam promijenio odnos otkako ih čitam. Drugi pisci se mijenjaju, rastu ili se smanjuju, a privatni pisci tu su kao konstante
Danas, 2012. godine, praktički ni u jednoj knjižari u Hrvatskoj ne možemo kupiti knjige koje su objavljene u Srbiji ili Bosni i Hercegovini. Blokada je potpuna. Liberalni kulturni poslenici, puni sladunjavih fraza o multikulturalnosti i sličnim tricama, čak posvećeni kulturnoj razmjeni festivalskog tipa, u tome uopće ne vide naročiti problem. Ako nam je, međutim, organiziranim putem uskraćen dodir s “tuđim” knjigama – premda su one na jeziku koji nam je svima savršeno razumljiv (odnosno baš zato!) – što je to nego nastavak knjigocida sredstvima kapitalističkog tržišta?
Šta mogu kad nemam drugi hobi nego da fantaziram. Neko ima normalne hobije, skuplja salvete, tuče ženu, pretura po tuđim kesama za đubre iz čiste radoznalosti, a neko ume samo da fantazira. Nije lepo ubijati u pojam takve ljude, kao da je njima lako što su se takvi rodili. Mislite vi da ja ne bih volela da sam, recimo, metalostrugar? Ali, zadesilo me.
Nakon katastrofalnog izbornog poraza i potpunog neuspeha prilikom pokušaja formiranja nove vlade, Demokratska stranka kakvom smo je poznavali tokom poslednjih desetak godina, danas očito broji poslednje dane. Da su krize, frakcionaštvo, nemilosrdna borba za prevlast, a moguće je i novi veliki rascep, ili čak više njih, na pomolu, u to već neko vreme niko u Srbiji ne sumnja. Iako je reč o stranci čuvenoj po partijskoj disciplini kojom je do nedavno prilično efikasno sprečavano iznošenje prljavog veša u javnost, pritisak je u poslednje vreme očigledno prevelik.
Hercegovac je nesmotreno umro u Hrvatskoj i učinio veliku nevolju obitelji, navalio im na grbaču jeziv birokratski pakao da ga, kako je red, vrate u rodni kraj i u mjesnom groblju pokopaju kraj njegovih predaka. Da izbjegnu neugodnost objašnjavanja što se i kako dogodilo i gube živce s papirima i pečatima, u beskraj obilaze urede i konzulate, bolnice i pogrebna društva, najbliži su pokojnika naprosto ukrcali na stražnji sic, nataknuli mu šiltericu i tamne naočale, namjestili ga kao da drijema i dovezli do granice, gdje im je granični policajac, jedva podižući glavu s križaljke, benevolentno mahnuo da prođu.
Mi mislimo da politička kriza, koju je nedavno dramatično objavila nemačka kancelarka Angela Merkel, predstavlja poslednju posledicu oporne i konfuzne evrocentrične vizije unitarne politike Evropljana ujedinjenih u zvezdanoj galaksiji. Ali, mi to takođe vidimo kao rezultat neobavljene dekolonizacije Evropljana od sebe samih, od ideje da su bili i da su još uvek kolonizatori i gospodari.
Ta "nezavisna cenzura" agencijske vijesti, u kojoj se čitalac pošteđuje podsjećanja čak i na međunarodnopravnu kvalifikaciju "stradanja Bošnjaka Srebrenice", nije samo uznemirujuća slika stanja u kojem poratno novinarstvo slijedi tradicije predratnog novinarstvga nego je - znatno više od toga - uznemirujuće podsjećanje na to u kakvom medijskom okruženju i u kakvom potencijalno dubokom nesporazumu s cijelim svijetom odrastaju djeca u našim podnebljima.