Pišem ovaj tekst u noći (23:00) nakon historijske pobjede Bosne protiv Katara. Na um mi pade jedna palestinska baka koja čuva ključ. Ne znam joj ime. Ne treba mi. Poznajem je kroz desetine varijacija iste priče koje su doplovile do mene. Ona čuva metalni ključ od kuće u kojoj je živjela 1948. godine. Kuće koje više nema. Kuće koja je srušena. Ključ ne otvara ničija vrata. Ali ona ga čuva kao što drugi čuvaju fotografije i kao dokaz da je nešto stvarno postojalo, i da zemlja ispod njenih nogu nije uvijek bila tuđa.
Ovaj tekst počinje s njom, jer ona je teza. Egzistencijalna teza. Ona je dokaz nečega što moderni čovjek, u svojoj mobilnosti i kozmopolitizmu i lakoći preseljenja, voli zaboraviti: da je ukorijenjenost fundamentalna čovjekova potreba, a ne sentimentalni atavizam koji prosvijećenost treba nadići.
Heidegger je razvio pojam “Dasein”, biti-tu. Biti konkretno, tjelesno, neapstraktno smješten u specifičnom tlu, specifičnom vremenu, specifičnom jeziku. Liberalni kozmopolitizam, koji jest plemenita i najčešće ispravna pozicija, ponekad napravi jednu grešku: zamijeni geografsku slobodu s geografskom ravnodušnošću. Pretpostavi da je čovjek koji može biti svugdje jednako slobodan svugdje, jednako doma. Ovo je lijepa ideja. Djelomično je i istinita. Ali postoji razlika između mjesta gdje živiš i mjesta koje te je formiralo. Između mjesta koje si izabrao i mjesta koje nije pitalo za tvoj pristanak i koje je jednostavno uzelo tvoje prve godine i upisalo se u tebe prije nego što si imao jezik za opis onoga što se upisuje. Miris jutarnje rose u specifičnoj dolini. Zvuk specifičnog narječja koji prenosiš čak i kada govoriš drugi jezik. Načini kuhanja koji su ti u rukama, a ne u receptima. Humor koji ti je u kostima.
Palestinska baka to pamti. I drži ključ kao što drži to pamćenje.
Kada nekome nasilno oduzmete dom i pratite što se dogodi kroz generacije, dobijete jedan od najtragičnijih filozofskih eksperimenata u historiji čovječanstva. Palestinci su postali demonstracija nečega što inače ostaje teorijsko. Ukorijenjenost se ne gubi ni s generacijama. Djeca koja su se rodila u izbjegličkim logorima u Libanu ili Jordanu, koja nikada nisu vidjela kuće o kojima su im pričali roditelji, koja znaju Hafu ili Jaffu ili Ramlu samo kroz priče…e ta djeca su ipak zadržala poseban odnos prema tim imenima. Ne romantičan, ni naivno nostalgičan. Kao da je ime mjesta koje nisi vidio jače od naziva mjesta u kome svaki dan živiš.
Nešto me to, baš u ovoj noći, podsjeti na našu reprezentaciju…
Albert Camus, koji je i sam bio čovjek između dviju obala, između Alžira i Francuske, ni sasvim odande, ni sasvim odavde, pisao je da je egzil permanentno stanje nepripadanja, koje nije samo bol, nego i posebna vrsta uvida. Egzilant vidi ono što lokalni stanovnik ne može vidjeti. Vidi da je ono što stanovnik smatra prirodnim zapravo konstruirano. Da se jezik mogao drugačije. Da je hrana mogla drugačije. Da je normalnost arbitrarna. Ali Camus je pisao i o tome da taj uvid, koliko god dragocjen, ne može zamijeniti jednu temeljnu potrebu: potrebu da te tlo prepozna. Ne da ti prepoznaješ tlo, nego tlo prepoznaje tebe. Da se sjetiš, kada stupaš na njega, ko si bio prije nego si počeo birati ko si.
Naš balkanski oblik ove priče nije palestinski. Ne bih ni u kom slučaju pravio tu moralnu ekvivalenciju, jer sudbine su neuporedive u razmjeri i vrsti. Ali u dubinskoj strukturi čežnje postoji nešto što poznajemo. Bosanac koji je otišao šezdesetih kao gastarbajter. Taj čovjek je decenijama gradio kuću na Balkanu u kojoj nije živio. To je gotovo nadrealna činjenica kada je kažeš glasno: čovjek koji živi u Njemačkoj gradi kuću u Bosni u kojoj ne živi niko. Pravi balkone. Mijenja prozore. Renovira i dograđuje. I vraća se svako ljeto, na sedmicu ili dvije, da se uvjeri da kuća stoji. Šta je ta kuća? Nije investicija. Nije ni čisto sentimentalnost. Ta kuća je materijalizirani zahtjev. Ona kaže: ja nisam nestao. Ja sam još uvijek odavde. Zemlja me još uvijek pamti. Ključ bez brave. Kuća bez stanara. Isti simbol, drugačija geografija.
A onda dođe rat. I za one koji su izbjegli između 1992. i 1995. god., priča dobiva oštriji rub koji gastarbajterska priča nije imala. Gastarbajter je otišao s izborom. Relativnim, ograničenim izborom koji je ekonomija uvjetovala, ali ipak izborom. Izbjeglica nije imao ni to. On je otišao ni sa čim osim tijela i, ako je imao sreće, porodice. I taj čovjek, na kolodvoru Münchena ili u prihvatnom centru u Beču ili u podstanarskom stanu u Stockholmu, u prvoj noći, u toj specifičnoj tišini, koja nije mir nego odsustvo svega poznatog, osjetio je nešto za što rječnik nije imao preciznu riječ. Grci su imali riječ: nostalgija. Bolna žudnja za povratkom. Ali ni to nije sasvim tačno. Jer nostalgija sugerira da se možeš vratiti. Ovaj čovjek nije bio siguran može li se uopće ikad vratiti. Tako sam i ja, negdje između gastarbajtera i izbjeglice, stajao jedne hladne, kišne, avgstovske večeri na kolodvoru u Oslu. Sa dva kofera u ruci. Sve je bilo isto, samo je nostalgija došla malo kasnije i spoznaja da u ovom gradu ja nemam nikoga.
Prođe vrijeme i čovjek koji nauči jezik, poštuje zakone, plaća poreze, odgaja djecu u novoj kulturi i taj čovjek postane integrisan. To je istina i to zaslužuje poštovanje kao civilizacijski projekt. Ali psihološki, taj isti čovjek, trideset godina nakon dolaska, u nekom trenutku koji nije najavio i nije planirao, čuje muziku s radija, ili osjeti miris koji ga na nešto podsjeti, ili u snu vidi ulicu, i osjeća nešto što se ne može opisati kao nostalgija, jer je previše fizičko za tu riječ. Nešto poput pukotine. Kao da je nešto u njemu što je dugo bilo tiho naglas reklo: ja sam negdje drugdje.
Ne želim ovaj tekst završiti kao apologiju za nemobilnost. Čovjek koji nikada nije otišao ne razumije svijet na način na koji ga razumije onaj koji je otišao i vratio se ili koji je otišao i nije se vratio, ali nosi to odlaženje u sebi kao leću kroz koju bolje vidi. Dijaspora je, uz svu svoju tugu, i dar. Dar perspektive. Dar razumijevanja da ono što si mislio da je normalno nije normala i da je arbitrarno, historijski uvjetovano, promjenljivo. Bosanac koji je živio u Beču i vratio se u Sarajevo vidi Sarajevo drugačije nego onaj koji nikad nije otišao. Vidi što nedostaje, ali vidi i što postoji, a što Beč nema. Ova dvostrukost je vrijedna. I čovjek može biti doma na više mjesta. Iskreno, bez performansa. Može imati grad u Evropi koji ga grije. Može imati prijatelje koji su mu porodica u zemlji koja nije njegova. Može, u trideset i petoj godini, sjesti u baru u Amsterdamu i osjetiti da jest negdje gdje želi biti. Ali nešto se dogodi s godinama. Ne kažem da je to zakon prirode. Ali dovoljno često, dovoljno konzistentno, kroz dovoljno kultura i historija, da ne bude slučajnost. Što je čovjek stariji, to gravitacija postaje specifičnija. Manje mjesta osjeća kao dom. I jedno od onih koja ostaju jest uvijek ono koje nije izabrao. Ono prvo.
Čovjek od trideset može biti svugdje. Tijelo mu je mlado, prilagodljivo, pohlepno za novim. Mozak još grade novi neuralni putevi s lakoćom. Nova sredina nije prijetnja. To je istina i neka ostane istina. Ali čovjek od šezdeset i pet, koji sjedi na klupi u parku u Berlinu i sluša razgovore koje razumije ali koji ga ne prepoznaju, eh, taj čovjek nosi u sebi cijeli jedan arhiv koji nema kome predati. Šale koje bi bile smiješne samo u jednom jeziku. Sjećanja na mjesta koja ovaj grad ne pamti.
I tada, u toj specifičnoj osamljenosti, koja nije depresija, gravitacija počinje vući. Ne nužno prema konkretnom tlu. Ponekad prema jeziku. Ponekad prema hrani. Ponekad prema načinu na koji se gledaju utakmice ili pjevaju sevdalinke ili psuje. Prema onome što Roland Barthes zove punctum, onom sitnom, konkretnom detalju koji probada i koji nije moguće potpuno objasniti drugome tko ga nije dijelio.
Palestinska baka s ključem nije sentimentalna. Ona je jednostavno starija od nas. Ona zna ono što mi još učimo. Čovjek može biti doma na mnogim mjestima. I jedno od onih koja ostaju jest uvijek ono koje ga je formiralo prije nego što je znao da se formira. Palestinska baka to zna. Bosanski djed u Berlinu to zna. I oboje čuvaju isti ključ, sjećanje, naviku tijela, ime mjesta koje izgovaraju drukčije nego što izgovaraju sva ostala. Da zemlja postoji, čak i kada je daleko. Da ukorijenjenost nije slabost pred kojom se treba stidjeti. Ona je ono što nas čini ljudima, a ne samo putnicima.