Jutros je mom kolegi i poslaniku NSRS Nebojši Vukanoviću ispred porodične kuće zapaljeno auto. Kukavički, dok je on bio u Banjaluci, a kući mu bile žena i majka. Prije nekoliko dana, njemu nepoznata žena ga je pljunula u Gospodskoj ulici.
Eskapade uvreda i ponižavanja prema Vukanu, Zagi, Đorđu i ostalim opozicionarima iz SDS-a i PDP-a neminovno su morale dovesti do nasilja. Ovo je, nažalost, tek početak.
Harangu predvodi sam Dodik, uz vrijednu asistenciju premijera Viškovića i predsjednika NSRS Nenada Stevandića, koji ni ne skriva svoje namjere—jer nema dileme kada u skupštinskom mikrofonu kaže: “Sve to treba pobiti!”
U svom prvom obraćanju nakon presude, razjareni Milorad Dodik, dok je iza njega Ante Nobilo skakutao poput kakvog napušenog majmuna, pozvao je svjetinu predvođenu “Zmajem od Šipova” da se sama obračuna s Bukom, Capitalom i BN televizijom. Danima je nastavio da me proziva, pominjući uz moje ime nekih 400 miliona grantova USAID-a, konstruisano od njegovog tupavog medijskog savjetnika tako da ispada kako sam lično dobio sve te pare i rušio Republiku Srpsku—iako Buka za 25 godina postojanja nije dobila ni jedan direktni grant od USAID-a, za razliku od entitetskih institucija koje su dobile stotine miliona njihovih sredstava, što je barem lako dokazati.
Na koncu, za razliku i od Dodika i njegove stranke, koji su bili redovni korisnici USAID-ovih i State Departmentovih programa, zahvaljujući kojima su postali ono što jesu. Pošteno bi bilo da to makar priznaju.
Ja, naravno, ne rušim Republiku Srpsku. Buka godinama piše o onima koji je uništavaju—ekonomski, politički, obrazovno i u svakom drugom smislu. Materijale za to uništavanje svakodnevno nam daje sam Milorad Dodik. Mi ih samo bilježimo. Apsolutni gospodar Republike Srpske u proteklom periodu, čiji potezi posljednjih dana prijete da poraz ovog društva dovedu do konačnog kraja, brže nego što je to bilo ko mogao da očekuje. Možda je to od početka i bio cilj—jer ne postoji drugo racionalno objašnjenje za ovako sistematsko uništavanje.
I danas, Milorad Dodik, koji je juče pozivao narod da se obračuna s neistomišljenicima, sada nemušto osuđuje nasilje nad Vukanom. Ne bi me čudilo da već sutra kaže da ga je Vukan sam sebi zapalio. Isto to radi i Stevandić, žali, iako je sam rekao “sve to treba pobiti”, a sada se pokušava sakriti iza lažnog saosjećanja.
Tobožnje osude su, naravno, samo jalovi pokušaji da operu ruke od onoga što dolazi—jer Dodik i ekipa iz SNSD više ne kontrolišu nasilje koje su prizvali.
A ono što nas čeka je još više incidenata i još više nasilja. Dodik, Stevandić i Višković su ga umjesto da ga kao najodgovorniji spriječe, prizvali, pustili iz boce i dali mu zeleno svjetlo. Svi ostali—od nesrećnika koji pali automobile do onih koji pljuju ljude po ulici—samo su izvršioci naređenja sistema koji je već odlučio: sa “izdajnicima” se treba obračunati. I za to imaju dozvolu sistema.
Ko god ima imalo mozga, neka pogleda nacrt novog Ustava Republike Srpske. Ako ova inicijativa prođe, ono što nas čeka je legalizacija progona neistomišljenika—nesakrivena i ozakonjena.
Diktatura, čista kao suza.
Tužno je samo što je društvo koje su ne tako davno stvarali heroji antifašističke borbe i revolucionari pada ovako lako. Gotovo bez borbe. Kukavice koje misle da će to sve stati na par najglasnijih, da će vas ćutnja spasiti, neće, doći će i po vas, u to barem ne bi trebali sumnjati.