Lidija Kordić je rođena u Kotoru u Crnoj Gori, Akademiju scenskih umjetnosti završila je u Sarajevu, a glumačku karijeru stvara širom Evrope.
Prva je crnogorska filmska zvijezda koja je osvojila priznanje Evropska zvijezda u usponu.
Sa samo 29 godina ostvarila je niz uloga u filmu. Glumila je na talijanskom, francuskom, bugarskom i španskom.
Rođena je na isti dan kao velika filmska diva Milena Dravić. Izabrana je za 10 najboljih mladih glumaca u Evropi, a kada ne snima filmove bavi se muzikom.
U ljetnim pauzama od snimanja možete uživati u njenim nastupima u kafićima u Kotoru, njenom rodnom gradu i drugim gradovima crnogorskog primorja.
Godinama unazad zimu provodi u Sarajevu, gradu u kojem je stekla diplomu glumice i u koji se zaljubila na prvi pogled.
BUKA: Lidija ova je godina godina tvojih uspjeha, premijera filma „Diva Futura“, premijera filma „Volja sinovljeva“, a nedavno si izabrana među 10 najboljih mladih glumaca u Evropi. Jesi li očekivala sve te uspjehe budući da si tek na početku karijere?
2024. je godina u kojoj sam doživjela tonu promjena, spoznaja, u kojoj sam radila najviše na sebi. Donijela mi je ono o čemu sam maštala godinama unazad. Nisam ništa od toga očekivala, desilo se nenadano i baš onda kad sam, čini mi se, bila spremna za to. Valjda je to nagrada za sve ono u šta sam ulagala i za šta sam se borila. Na početku sam karijere ali i na početku sveg tog rada na sebi zato na ove stvari ne gledam kao na neki vrh na kojem ću sada da se ušuškam. Ovo je samo još jedan zarez u prostoproširenoj rečenici koju, sa mnogo razmišljanja, pišem.
BUKA: Vjerujem da najvećim uspjehom smatraš ulogu Ćićoline u talijanskom filmu „Diva futura“. Šta si znala o Ćićolini prije uloge, a šta sada naš?
Film Diva futura mi je svakako donio sve ove radosti ali to nije jedini razlog zašto volim karakter koji sam igrala. Čitav proces, startno od snimanja selftapea pa sve do snimanja je bio iskustvo samo po sebi. Dugo je trajalo i pomoglo mi je da se zaista upustim u avanturu zvanu Diva futura. Prije kastinga nisam ništa znala o Iloni, a kad sam saznala ko je i šta je nisam ni imala želju da snimam kasting. Međutim, kao glumica, naučila sam da objektivnije i šire posmatram sliku koja, u našem društvu, vrlo lako može postati jednodimenzionalna. Zaljubila sam se u taj lik, zaljubila sam se u njenu borbu u godinama kada to nije moglo ni da se zamisli. Ćićolina je kultni lik, a ja sam imala veliku sreću da budem izabrana da je predstavljam.
BUKA: Kako, sada nakon što si je igrala u filmu, vidiš i opisuješ Ćićolinu?
Vidim je kao početak novog doba, početak borbe protiv ustaljenosti, borbe za neki prvi feministički potez, vrlo smio, vrlo direktan i otvoren. Trebalo je imati hrabrosti boriti se protiv još nepoznatog. Naravno, njihov svijet, svijet Diva future nije nimalo naivan ni jednostavan, bilo je i teških i predivnih trenutaka tokom snimanja a sve iz tog razumijevanja osobe koja je išla u kontru svega do tada utvrđenog. Ćićolinu gledam kao savršen glumački izazov i zadatak.
BUKA: Kako su tvoji roditelji reagovali nakon što si im saopštila: imam novu ulogu, igram Ćićolinu?
Nisu bili oduševljeni haha. Mislim, moji roditelji su generacija kad je Ilona bila u vrhu popularnosti, naravno da im neće biti drago, izvučeno iz konteksta, da im ćerka igra jednu od najvećih zvijezda filmova za odrasle. Međutim, ja ne pristajem na gluposti, znajući mene i oni su bili mirni i vjerovali su mi. Nakon početnog šoka, kako njihovog tako i mog, svi smo bili presrećni a oni su mi uvijek i u svemu podrška jer je povjerenje između nas nešto što nadilazi granice fikcije.
BUKA: U Veneciji si bila rame uz rame sa Angelinom Jolie, Brad Pittom, Lady Gagom. Možeš li nam opisati svoje dojmove i uporediti taj festival sa domaćim festivalima?
Venecija je za mene bila jako intenzivno i predivno iskustvo. Osjećala sam se kao Alisa u zemlji čuda. Puno sam pričala o tome, teško mi je jasno izraziti kroz koje sam sve emocije prolazila ali je definitivno jedan ostvareni san. Ne želim da upoređujem ništa, svaki mi festival znači iz različitih razloga i ne bi bilo fer upoređivati ih jer od nastanka pa do sada, svaki radi svoj maksimum. Samo nek je nama festivala i nek traju i nek rastu.
BUKA: U filmu „Radnička klasa ide u pakao“ igraš jednu od glavnih uloga, ali tvoj lik nema nijednu repliku. Danica, čiji lik utjelovljuješ, ne govori, je li ti lakše ili zahtjevnije igrati samo mimikom?
Danica mi je jedan od zahtjevnijih, ako ne i najzahtjevniji lik do sada. Igrati mimikom je preteško i predivno u isto vrijeme. Otkrivaš sebe, otkrivaš načine na koje sve možeš ispričati priču a da to nije nužno dijalog. Presrećna sam što sam imala priliku tako rano igrati nešto tako zahtjevno. Voljela bih da imam priliku opet igrati nešto tako jer sada, sa više iskustva, bih išla mnogo direktnije i jače. Nikako nije lako jer imaš poriv da progovoriš a ne smiješ, ali je baš zbog toga čarobno jer otkrivaš drugu stranu i sebe kao osobe ali, naravno, i kao glumice.
BUKA: Mladi glumci često kažu da nemaju dovoljno prilika, dovoljno posla. Često prilike morate tražiti van granica svoje države. U Srbiji, regionu, Evropi. Koliko je taj proces traženja uloga težak?
Uloge, i da hoćeš, u većini slučajeva ne možeš tražiti. Kastinzi su, većinom opet, zatvorenog tipa i niko osim agenata nema pristup. Kao glumica/glumac, možeš samo da čekaš da ti agent (ili producent, kasting direktor, reditelj..) pošalje kasting, zovne na razgovor, ponudi ulogu.. Jeste teško, nikad ne znaš da li će ti se uopšte pružiti šansa da se pokažeš, ali nemam ništa od tog razmišljanja. Ja se vodim time da sve što treba da mi dođe doći će, možda ću nekad čekati manje, nekad više ali to me svakako neće sputati da, ako već imam šansu, dam svoj maksimum u tom trenutku.
BUKA: Nekada kasting radiš online, a nekada moraš putovati stotinama kilometara daleko. Je li to, ponekad, izazovno?
Uvijek govorim, sreća je što postoje selftapeovi, koje možeš snimiti kući, međutim i dalje se često desi da moram da idem na kasting uživo i to zahtjeva i vremena i novca, što ja kao freelancer nisam uvijek u mogućnosti postići. Bilo je mnogo puta vrlo izazovno ali uz pomoć prijatelja sve se može. Nekako se to sve vrati, a s druge strane na nama je hoćemo li da se žrtvujemo ili ne. Ja volim da ispunim ono što ja mogu a to je bar da se pojavim, pa šta bude, ali uz pomoć prijatelja sve se može. Dosta se puta desilo da sam išla i autostopom u Srbiju, nervozna i nikakva ali sa drugom koji mi svaku muku pretvori u najbolju avanturu. Sad pričamo o tome i smijemo se šta nam se sve dešavalo dok smo pored puta, pokisli, u nedođiji, molili ljude da nas prebace bar do sledećeg grada i sve tako. Čega smo se sve naslušali i nagledali, nije ni to loše ponekad haha.
BUKA: Žensko tijelo se često eksploatiše na filmu. Dosta je bespotrebnih slika nagih žena. Jesi li imala takvih zahtjeva koje si odbila i šta misliš o objektivizaciji žena na filmu?
Imala sam sreću da nisam nikad imala problema sa pretjeranim zahtjevima. Ja volim svoj poziv ali volim i svoje ja i uvijek slušam sebe prije svega. Ne postoji ta ljubav prema pozivu, poslu koja bi mogla da prevaziđe moje stavove u određenom periodu mog života jer proces se završi ali ja nastavljam da živim. Smatram da smo mi, kao društvo, i dalje jako zatvoreni a umjetnost se trudi da nam otvori um, neki to koriste prosto pogrešno ali vjerujem da pravi umjetnici znaju način i razlog zašto i kako nešto rade. Treba nam mnogo više kulture, mnogo više knjiga i filmova, mnogo više rada na sebi da konačno prerastemo strahove i eksploataciju i objektivizaciju. Odrasli smo ljudi, hajmo učiniti ovaj svijet i ovaj jedan život ljepšim, manimo se površnosti.
BUKA: Rođena si na isti dan kao i Milena Dravić. Znam koliko je cijeniš. Je li ona tvoj glumački uzor?
Jedna opcija je bila i da se zovem Milena, to bi bilo baš kul samo iz tog razloga, haha. Milena mi je definitivno bila jedan od uzora, sada sam više usmjerena na unutarnji razvoj Lidije kao osobe i glumice. Idoli su okej do jednog trenutka ali kasnije više nema smisla. Divim se radu raznih glumaca ali samo kao podsjetnik da i ti sam možeš bolje nego do sada.
BUKA: Glumila si na talijanskom, španskom, francuskom, bugarskom. Može se učiniti da jezik može biti barijera, ali izgleda da je to u tvom pozivu izazov. Kada glumiš na jezicima koje ne govoriš, koliko ti je to teško?
Ne mogu dovoljno objasniti koliko ja VOLIM jezike. To je moja ljubav oduvijek, dok mi ni u planu nije bila gluma učila sam pjesme iz cijelog svijeta kako bih naučila jezike. Meni je svaki novi jezik ostvarenje snova. Teško je, gubim se, ponavljam, pogriješim, isključim mozak pa ne znam na kojem jeziku treba da mislim. E baš to obožavam, jer sam prisutna, aktivna, borim se sa samom sobom da replika na stranom jeziku zvuči kao da je stvarno moja. Takvi procesi mi probude iznova želju za borbom sa samom sobom. Teško, naravno, ali potpisala bih da u svakom sledećem procesu igram na novom jeziku.
BUKA: Baviš se i muzikom: pišeš, pjevaš, komponuješ. Pjevala si i songove u filmu Pjera Žalice „Praznik rada“, „Koncentriši se baba“, Senada Šahmanovića „Sirin“. Jesi li u posljednje vrijeme muziku stavila po strani i planiraš li i na tom polju graditi karijeru?
Imam neku luuuudu sreću da sve moje ljubavi spojim u jednu. Muzika je moja prva ljubav i najveće mi je zadovoljstvo koristiti dar koji mi je dat u svrhu najdivnije sedme umjetnosti. Nažalost, sve to iziskuje apsolutnu posvećenost i konstantni rad pa nemam baš previše vremena da se svemu stoprocentno posvetim, zato je već godinama stavljam po strani. Međutim, desi se s vremena na vrijeme prilika kada mogu da spojim muziku i glumu i tada sam na sedmom nebu. Što se tiče moje autorske muzike, već godinama čeka ali tek sad vidim da je moguće da će nešto od toga i da se završi. Planiram, sigurno će biti nekad uskoro, nadam se što prije.