Događaji u Folksvagenu pokazuju da je i ta basnoslovno bogata porodica prepuna spletki i borbi za vlast.
Kada predsjednik nekog upravnog odbora kaže da je “na distanci“ od predsjednika uprave, onda to može da znači da možda baš ne roštiljaju zajedno u slobodno vrijeme. To može da bude normalna stvar u okviru procesa donošenja odluka gdje postoje i trzavice između uprave i nadzornog tijela.
Ali kada to kaže predsjednik Upravnog odbora koncerna Folksvagen za predsjednika uprave tog preduzeća, onda je to nešto sasvim drugo. Ne samo zato što je Folksvagen najveći njemački – sa pretenzijama da bude i najveći svjetski proizvođač automobila – već i zbog imena i prezimena predsjednika Upravnog odbora: Ferdinand Pijeh, imenjak svog dede Ferdinanda Poršea.
On nije samo zaposlen u Folksvagenu već je i jedan od njegovih glavnih suvlasnika. Zato je samo pitanje vremena kada će predsjednik uprave Folksvagena morati da ode s tog položaja iako po pitanju da li bi šef uprave Martin Vinterkorn trebalo da ode nije složna ni sama porodica Porše.
Porodica koja se ne slaže ni o tome koliko je sati
Za porodicu Porše-Pijeh gotovo je normalno da se ne slažu. Osnivač te dinastije, poznati kreator Folksvagenove „Bube“ svakome je poznat: Ferdinand Porše konstruisao je za naciste „narodno vozilo“. Za taj automobil u Volfsburgu nije izgrađena samo fabrika, već i čitav grad i to na mjestu gdje je do tada bila livada.
Nakon rata saveznici su ga uhapsili kao jednog od glavnih ljudi Hitlerovog režima – ali nikada nije bio osuđen. Doduše, njegova uloga u tom mračnom periodu još uvijek je mutna: on jeste bio član nacističke stranke i jeste bio svečano proglašen „herojem nacističke industrije“ – ali ne postoji ni jedna fotografija na kojoj je on u uniformi. Uvijek je demonstrativno, u odijelu sa kravatom stajao u crnom i zelenom moru uniformi SS-a i Vermahta.
Doduše, morao je da zna da je izgradnja „njegove“ fabrike povjerena SS-u i da su je gradili logoraši koji su potom vraćeni u koncentracioni logor na likvidaciju. Zato su saveznici isprva zaplijenili fabriku Folksvagen, ali su je već 1949. predali državi, tačnije njemačkoj pokrajini Donja Saksonija pod uslovom da i sindikat tamo mora da ima značajan uticaj.
Bilo ko, ako nije član porodice
Godine 1960. Folksvagen je ipak privatizovan, mada je savezna država Donja Saksonija ostala najveći vlasnik i zadržala 20 odsto dionica. Porodica Porše – Ferdinand je preminuo 1951. i za sobom ostavio sina Ferija i ćerku Luize udatu Pijeh – je za to vrijeme u Štutgartu od očevog inženjerskog biroa stvorila fabriku sportskih vozila Porše i tamo zadržala glavnu riječ.
Ali već 1972. počela je prva velika svađa: porodica nije bila zadovoljna kako Feri vodi fabriku Porše i spor je završen dogovorom po kome niko iz porodice neće da vodi operativne poslove njihovog holdinga. To je zapravo najviše pogodilo Luizinog sina Ferdinanda koji je i sam bio nadaren inženjer.
Zato je počeo na drugom mjestu – u Folksvagenu. Vremenom se Ferdinand Piijeh uspio do samog vrha tog koncerna, ali onda je počeo rat između fabrike Porše i koncerna Folksvagen. Naime, početkom dvije hiljaditih Poršeu išlo odlično i tadašnji predsjednik uprave Videking je 2008. pokušao nemoguće: da taj relativno mali proizvođač „proguta“giganta, koncern Folksvagen.
Još uvijek nije izvjesno kakva je tu bila uloga Pijeha. Tvrdi se da je on bio protiv, ali njegov bratanac – Ferijev sin Volfgang bio je odlučan da „proguta“ giganta u komke je Pijeh do 2002. bio predsjednik uprave. U svakom slučaju, Ferdinand Pijeh bi bio na dobitku ovako ili onako – a završilo se „onako“. Jer na jesen kobne 2008. došla je kriza i na kraju je Folksvagen progutao Porše. Kao što to obično biva, to se desilo razmjenom dionica tako da je sada porodica Porše-Pijeh glavni dioničar koncerna Folksvagen i Porše Automobil Holding SE posjeduje većinu u veću dioničara.
Doduše, pokrajina Donja Saksonija još uvijek ima 20 odsto i pravo veta na odluke (i to uprkos odlukama Evropske komisije i Evropskog suda kojima se želilo da se spriječi postojanje takve „državne“ firme). Ali u ovom, tek usput izrečenom „mišljenju“ Ferdinanda Pijeha o trenutnom predsjedniku uprave Vinterkornu mora biti jasno da on jedva da ima šansi.
Za šta je Vinterkorn kriv? On je u stvari uradio odličan posao: stao je na čelo Folksvagena 2007. i otada taj koncern bilieži sve bolje poslovne rezultate. Još nije uspio da postigne zadati cilj – da postane „broj jedan“ među proizvođačima, dakle da izgura japansku Tojotu s tog položaja, ali se ni taj ambiciozni cilj ne čini nemogućim.
Ipak, po predsjedniku Upravnog odbora i jednom od glavnih vlasnika Folksvagena taj koncern je otišao u pogrešnom smjeru. Trenutno gotovo svi njemački proizvođači odlično prodaju automobile u SAD koje se oporavljaju od krize – osim Folksvagena. Čak i njemačke mušterije, kada kupuju automobil, prije će razmišljati o Audiju ili Škodi.
I jedno i drugo su marke tog koncerna, ali je to dokaz da je spektar loše pozicioniran na tržištu. A čak i kada se odluče za Folksvagen, koncern od toga neće imati mnogo. Jer on zarađuje na pojedinačnom vozilu mnogo manje od drugih njemačkih, a pogotovo od dalekoistočnih proizvođača.
Sve su to grijesi koje današnja automobilska industrija ne prašta, a pogotovo ne Ferdinand Pijeh. Doduše, i on je na čelu koncerna pravio katastrofalne greške – projekti poput Folksvagenovog luksuznog modela Phaeton progutali su gomilu novca, isto kao i projekat Bugatti, od Audija je on napravio konkurenta Foksvagenu…
Ali tu je ipak važno kako se ko zove: da li je samo službenik kao Vinterkorn – iako je taj službenik imao 16 miliona evra godišnju platu – ili je član kraljevske porodice.