Ne čudi stoga da su zapadne sankcije uvedene nakon ruskog napada na
Ukrajinu počele napadom na stabilnost nacionalne valute Rusije, rublja.
Nakon početnog šoka, u kojem je u kratkom vremenu ruska valuta izgubila
preko 30 posto vrijednosti prema dolaru, euru i drugim svjetskim
valutama, snažnom intervencijom središnje banke Rusije i kontrolama
kolanja novca u gospodarstvu podigla se na razine tečaja koje prije toga
nisu viđene godinama.
Ali te politike mogu djelovati samo neko vrijeme, kao “šok-terapija”
kratkotrajno vratiti povjerenje, a u dugom roku stvorena monetarna
iluzija gubi svoju snagu. To se događa s ruskim rubljem od sredine
prošle godine.
Ruski rubalj nakon oporavka ponovno tone
Vrijednost rublja u odnosu na ostale valute pada već 16 mjeseci, pa
trenutno 1 dolar vrijedi više od sto rubalja. Odnos prema ostalim
valutama je pratio sličan trend; 110 rubalja je ekvivalent vrijednosti
jednog eura, 14 rubalja je ekvivalent jednog kineskog juana, a čak i
indijska rupija vrijedi više od ruskog rublja.
Izuzme li se šok nakon početka rata u Ukrajini, ovo je prvi put u
povijesti da jedna indijska rupija vrijedi više od 1.2 ruska rublja,
jedan kineski juan više od 12 rubalja (trenutno oko 14), jedan euro više
od 95 rubalja (trenutno oko 110), jedan dolar više od 80 rubalja
(trenutno oko 100).
Isto vrijedi za tečaj prema svim ostalim svjetskim valutama pa se
slobodno može govoriti o općem potopu vrijednosti. Zadnjih tjedana se
pad ubrzava.
Valuta je još jedno bojište rata u Ukrajini, tu je Rusija u defenzivi
Slabljenje rublja je dovelo do straha od ponovnog rasta inflacije,
koju je središnja banka Rusije efikasno obuzdavala, pa čak i smanjila
ispod 3 posto. Stoga je središnja banka prvotno povećala referentnu
kamatnu stopu na 8.5 posto, čime se povećava trošak zaduživanja kod
komercijalnih banaka i tako pokušava obuzdati inflacija, koja ponovno
raste (nakon spuštanja na 2.5 posto u travnju, do srpnja se popela na
4.3 posto). Danas je pak stigla vijest da je referentna kamatna stopa
još povećana, na čak 12 posto.
Nakon napada na Ukrajinu, Zapad je brzo otvorio monetarno bojište s
Rusijom. Središnjoj banci Rusije je blokirano gotovo pola inozemnih
rezervi, oko 300 milijardi dolara, čime je ostala bez glavnog alata u
borbi protiv obezvrjeđenja valute.
Mnoge banke su izbačene iz SWIFT-a, komunikacijskog sustava koji
koristi većina financijskih institucija na svijetu i bez kojega su
međunarodna plaćanja uvelike otežana. Iako je Rusija spremno plaćala sve
svoje dugove prema investitorima sa Zapada, ministarstvo financija
SAD-a zabranilo je Rusiji da sa svojih računa u američkim bankama plaća
dugove od 4. travnja, čime ju je prisililo na tehnički bankrot.
Doduše, pitanje bankrota je ubrzo nakon početka invazije na Ukrajinu
otvorila sama Rusija jer je središnja banka zabranila plaćanje duga po
kuponskoj isplati na OFZ-u (Obligatsyi Federal'novo Zaima), tipu
obveznica koje se izdaju još od 1995. Putin je potpisao dekret kojim se
zabranjuje plaćanje svih dugova osim onih koje je on odobrio.
Vraćanje duga se ipak nastavilo. Do vremena kada je Rusiji praktički
blokirano plaćanje, vraćeno je preko 3 milijarde dolara raznim
kreditorima iz SAD-a, EU, Japana i ostalih država koje su uvele
sankcije. Unatoč stalnim prijetnjama Putina da će se prestati vraćati
ili da će se vraćati u rubljima umjesto dolarima i eurima, u toj igri
kukavice je Rusija svaki put popustila. Sve je plaćeno, do trenutka kada
je onemogućeno plaćanje akcijama samog SAD-a.
Rusija je velikim restrikcijama uspješno obranila rubalj
Učinke početka rata u Ukrajini i sankcija je ruska središnja banka
jako dobro prebrodila. 24. veljače, na dan početka invazije, središnja
banka Rusije intervenirala je prvi put nakon nekoliko godina u sklopu
niza mjera za stabilizaciju ruskog financijskog sustava. Tog dana i
nekoliko dana nakon, do 28. veljače kada su uvedene sankcije, potrošene
su oko 1.2 milijarde inozemnih rezervi dolara za stabilizaciju rublja.
Kamatna stopa središnje banke je drastično povećana, s 9.5 na 20
posto. To je bio drastičan potez, jer je time znatno otežano podizanje
kredita kompanijama i stanovništvu. To je bio i cilj; da bi se
stabilizirao tečaj, bilo je prihvatljivo žrtvovati ekonomski rast za
održanje stabilnosti valute.
Uveden je zakon po kojem su sve izvozne kompanije morale 80 posto
svojih prihoda od izvoza pretvarati u rublje. U praksi je to značilo da
kompanije moraju prodavati dolare i eure (kojim im strane kompanije
plaćaju), a kupovati rublje: S obzirom na to da je Rusija veliki
izvoznik nafte i plina, održana je potražnja za rubljima i ponuda
stranih valuta. Time se branio tečaj rublja.
Zabranjeno je stranim državljanima da uopće trguju valutama, ali i
dionicama, na burzi u Moskvi. Sama burza je bila zatvorena mjesec dana,
da bi se jednostavno na silu spriječilo širenje šoka, a nakon toga je
otvorena samo djelomično.
Inovativna strategija je bilo vezanje rublja za zlato. Središnja
banka Rusije ima oko 2300 tona zlata, manje od SAD-a (8133 tone),
Njemačke (3359 tona), Italije (2452 tone) i Francuske (2436 tona), ali
dovoljno da se time pokušalo osnažiti nacionalnu valutu. Određeno je da
će cijena biti 5000 ruskih rubalja po 1 gramu zlata.
Izvoz energenata Indiji i Kini je slamka spasa Rusiji
Drastične mjere su spasile rubalj, koji se nakon početka rata spustio
do 140 rubalja za euro i 130 rubalja za dolar. Manipulativnim
politikama se naglo oporavio, pa je sve do početka 2023. rubalj bio i
jači nego prije rata u Ukrajini. Iako, s obzirom na to kako je tržište
valutama u Rusiji potpuno zatvoreno za strance, pitanje je koliko
stvarno vrijedi rubalj. Ni jedan tečaj od uvođenja nabrojanih kontrola
nije realan, nego samo vrijedi unutar Rusije.
Trenutno je isključivi priljev stranih valuta u Rusiju izvoz, i to ne
više izvoz u Europu, nego dominantno u Kinu i Indiju. Iako je bilo
pokušaja da se taj izvoz naplaćuje u drugim valutama, poput kineskog
juana, indijskih rupija ili dirhama Ujedinjenih Arapskih Emirata, uspjeh
takvih “operacija” je ograničen.
Većina nafte i plina koje Indija kupuju od Rusije se još uvijek plaća
u dolarima. Kina je puno dalje odmakla u procesu “dedolarizacije” i
većinom se ruski plin i nafta plaćaju u juanima. Rusija tako nije
potpuno zamijenila ovisnost o dolarima, jer Indija i druge države još
dominantno trguju tom valutom, ali je dodala ovisnost o juanima.
Kina štedi dolare
To Kini savršeno odgovara jer de facto štedi dolare, koji su još
uvijek jedina globalno prihvaćena valuta (uz euro), a Rusija mora
trošiti juane kupujući elektroniku i ostale industrijske proizvode iz
Kine, što ih ne može zamijeniti za eure i dolare na međunarodnom tržištu
iz kojeg je izbačena.
Dodatno, Kina i Indija su od Rusije tražile i dobile velike popuste
na kupnju nafte i plina. Od početka rata u Ukrajini taj popust se kreće
između 15 i 30 dolara po barelu. A sami izvoz je puno skuplji nego što
je bio u EU zbog toga što se mora provoditi tankerima umjesto daleko
jeftinijim cjevovodima.
Osim izvoza sirovina, gospodarstvo Rusije na životu održavaju i
rashodi države. Osim plaćanja središnje države kompanijama za tzv.
“ratnu proizvodnju”, na koju se sada velik dio gospodarstva
preorijentirao, narasla su i socijalna davanja.
Može li se uopće vjerovati statističkim podacima Rusije?
U konačnici se postavlja i pitanje koliko su navedeni podaci točni.
Svjetske organizacije ne prikupljaju statističke podatke u državama,
nego to rade nacionalne institucije i statističke agencije (Rosstat).
Sve što javno znamo o ekonomskim pokazateljima Rusije (rast BDP-a, rast
cijena, deficit proračuna, bilanca plaćanja, izvoz itd.) podaci su koji
su preuzeti od javno objavljenih podataka samih institucija Rusije.
Kako se zemlja informacijski zatvorila od rata u Ukrajini, sve
podatke kontrolira država. Sumnje u točnost statističkih podataka za
zemlje u kojima su na vlasti autokratski režimi postoje i u najboljim
vremenima. ustvari se radi o relativno dobro istraženom fenomenu u
ekonomskoj literaturi, o tome kako države s demokratskim deficitom
“ukrašavaju” svoje ekonomske pokazatelje.
Skepsa u točnost ekonomskih podataka Rusije ima mirnodopski presedan,
a u vrijeme rata i kontrole protoka informacije u i iz Rusije je
posebno opravdana. Čak uz potpunu kontrolu kretanja novca te informacija
na svom teritoriju, Putinovi tehnokrati ne mogu dugoročno kontrolirati
obezvrjeđenje nacionalne valute, rublja.