Imam neki čudan ritual svaki jutro. Dok se razvlačim po krevetu, poluzatvorenih očiju uzimam mobitel i listam slike, uspomene. To je ono kao nekom jutarnja kafa i cigara. Doduše,imam ja i to, ali prije konačnog rastanka sa krevetom, gledam slike moje porodice dok je bila na okupu. Te slike mi pune baterije i kao da svaki put kada pomislim da ne mogu više, one poručuju: Možeš i moraš!
Na porodičnim slikama, svi nasmijani, kod mene osmijeh od uha do uha. Koja sreća na samo jednoj slici. Sreća…Sreća…Sreća…Odzvanja u glavi. Da ste me prije dvije ili više godina pitali jesam li sretna, ne bih znala odogovor. Vjerovatno bih počela sa filozofiranjem o kosmosu i vjeri ili ukoliko nije moj dan, odgovorila bih pitanjem: „A šta je sreća? „
Da stvar bude gora,ja sam se zaista pitala šta je sreća i kako ću znati jesam li sretna.Bar sam tada mislila da ne znam. O tome da li sam bila nezrela,derište koje nije bilo svjesno bilo čega, pisat ću drugi put. Danas imam potrebu da pišem o sreći. O onoj o kojoj sam se pitala. Zamislite, danas se ne pitam. Zato što znam.
Sreća je bila kada nas mama nedjeljom probudi na doručak,pa sve četvero za stolom „domaknemo“ tepsiju krompiruše. Kada zajedno planiramo ostatak dana. Kada me majka isprati na autobus a ja mirna idem, jer ona ostaje sa ocem koji je tu da čuva i nju i nas,bezkompromisno. Sreća je kada sam imala njega.
Oca.
Sreću.
Onda te život ošamari nekoliko puta i prije nego što se snađeš, izgubiš ono najbitnije. I tada prestaneš biti „pametan“ i ne pitaš više šta je sreća.
Skoro dvije godine će biti kako ja nisam sretna. I ne pokušavam biti, jer je sa njim veliki dio mene u nepovrat otišao.
Danas sam zadovoljna i zahvalna.
Zahvalna Bogu jer me nagradio sa majkom,mojom kraljicom,snagom i uzorom.Zahvalna što se sve troje budimo zdravi svako jutro.
Zadovoljna sam nedjeljom,kada krompirušu dijelimo na tri dijela.
I to je to.Život i svi trenuci koje nosi sa sobom je poput ringišpila.Ko zakasni na prvi krug, čeka idući. I kako to uglavnom biva, u prethodnom se uvijek propusti nešto lijepo. Ali to ne znači da slijedeći ne može biti poseban.Poenta je na vrijeme otvoriti oči i uživati u istinski vrijednim stvarima koje nam život pruža. Iskoristiti vrijeme, jer krugovi prolaze, a vratiti se ne mogu.Niti će ikad, biti dovoljno dugi da nekom pokažete koliko ga volite i trebate.
Moj krug bez oca, vrti godinu i po.Još uvijek nije stao,ali nisam ni ja. Koliko god brzo i turbulentno vrtio, pokušavajući da me obori, ja se čvrsto držim i svako jutro sa osmijehom mu poručujem: Mogu i moram!