Kako napisati tekst o bendu u čijem vremenu nisi živio, i bio samo na jednoj svirci koja je otkazana zbog bolesti jednog člana?! Još kada dodamo neiskustvo u pisanju, zadatak poprima dvostruku težinu. Ali pošto se radi o Atomskom skloništu, emocije koje me prožimaju pri slušanju Skloništa protuteža su neiskustvu. Nezasluženo ‘neprimjetan’ status u muzičkim okvirima 20. vijeka ima Atomsko sklonište. Razloge možemo tražiti u kompleksnosti njihovog liričkog izražaja koji je angažovan i u većini slučaja služi kao kritika društvu. Tada, u taj vakat, naišli su na krvožednu kritiku koja je bila režimska i nije imala milosti za Atomce. Međutim, pomalo bolna i u nekim momentima jeziva istina stihova koje je otpjevao Sergio Blažić čudesno stoji, nepobitna, 40 godina od historijskog nastanka Atomskog skloništa kada atomski stihovi odjekuju jače nego ikad.
„Zahvaćena epidemijom impotencije domaća rok-muzika ostala je bez kvalitetno produktivnih stvaralaca, što je pružilo šansu “mlađima” da se nametnu kao spasioci donoseći sa sobom dah novog talasa. Poslednji BOOM festival je pokazao da među njima grupa Atomsko Sklonište iz Pule predstavlja Gulivera sa čizmama od sedam milja, koji neprestano odmiče napred. U ovom trenutku upravo ona nas iznenađuje svojom prvom LP pločom Ne Cvikaj Generacij“. – Marko Lopušina za magazin Džuboks (1978) sa odličnim tekstom i rijetko dobrom kritikom.
Potragu za materijalom o Atomcima započeo sam oskudno, pretraživajući internet za sadržajem. Oficijelna stranica Atomskog skloništa zavidno je utočište diskografije, zanimljivosti, intervjua koji su dali članovi benda. Međutim, lična konekcija sa Atomcima i edukativnom ulogom koju su utisnuli u moju ličnost vrlo je bitna odrednica zbog koje pišem ovaj tekst. Čudan je mali broj novijih novinarskih osvrta na izuzetan opus ovog benda. Vjerovatno zato što se nema šta dodati na njihove pjesme. Sve je rečeno i kompletno samim čitanjem surovo realne poezije Boška Obradovića, čelične ritam sekcije, sirovih riffova jednog vremena i brilijantni Đoserov vokal.
„Treba imati snage, znanja i duha pa sagledati Atomsko Sklonište kao cjelinu. U svojim zamućenim retrovizorima i kroz svoje uske puškarnice nekim kritičarima nije ostalo ništa drugo nego da paušalno govore o našem radu. Njihove dosadašnje kritičarske šablone nisu primjenjive na širinu našeg rada. Zato nije nesporazum oko tekstova, nego nesporazum oko Skloništa“. – jednom prilikom je izjavio Boško Obradović
Status proročanstva, tekstovi Boška Obradovića, vjerovatno su dobili onog momenta kada je Mark Zuckerberg prvi put kliknuo opciju „Dodaj u prijatelje“ nekad 2004. U tom momentu, album Infarkt je već napunio 26 godina, a taj nosač zvuka sadržavao je proročanski stih: „…sklapaće prijateljstva, putem kućnog kompjutera, oni što dolaze za nama“… Možda su se Boško i Mark sreli u nekoj paralelnoj dimenziji i dogovorili da nas zajebavaju, jer opaliti ovakav monumentalni stih 1978. godine graniči sa ludosti. Neki će reći, početnička sreća.
Oni što dolaze za nama
slušaće samo
cvrkut plastičnih ptica
imaće u osmijeh
u osmijeh namještena lica
oni što dolaze za nama
imaće sterilizirane osjećaje
bez klica…
Ova strofa ne samo da sažima mentalni sklop današnje populacije, već služi kao upozorenje ljudskom rodu o onome što će tek uslijediti. Ali, ko bi vjerovao dugokosim hipicima ili pankerima šta trabunjaju dok čegrlja gitara preko magneta kroz pojačala, vani, među publiku što pjeva o egzistencijalizmu. Tada je to bilo tako. Danas je ovako kako su Atomci proricali: društvena dekadencija, obožavanje gluposti i intelektualna tama.
Lirička surovost Atomaca nagazna je mina za tiraž. Kako je Obradović rekao: „…Atomce treba posmatrati kao koncept, kao dobro uvježbanu cjelinu, a ne samo kroz liriku“. Pomalo uredskom terminologijom i opštim banalizovanjem teksta, Obradović je konstatno dolazio na zub kritičara koji su u značajnoj mjeri uticali na slušanost Atomaca. A ko bi ih i krivio. Tekstovi su toliko ispred svog vremena da se pomisao o banalnosti nameće kao jedino ispravno. A publika koja je ostala vjerna vjerovatno nije bila zagrižena tekstom već sirovosti njihovog zvuka koji je konkretan i bez kalkulacija.
„Stranice raznih listova koje se bave muzičkim pitanjima imaju stereotipno i idolatrijski postavljene rubrike, a kritičari se čehovski ponašaju i prema stvaraocima i prema svojoj profesiji. Neke inicirane polemike završile su kao nadmetanja u psovanju, a kritičko-analitički pristup čeprka po staroj teoriji umjesto da traži novu.“ – B.O.
Istarska rock mašina sa titanskom veličinom napisanih i otpjevanih stihova filozofija su života i nijedan bukvar ne bi izgubio na vrijednosti kad bi se tekstovi Boška Obradovića našli među koricama. Proročanski opus prva tri albuma, u očima kritičara, dao je antagonističku ulogu Atomcima koji nisu bili Novi val, a angažovani tekstovi su ih približavali punk-rocku. Sergio Blažić, vokal koji nije iscrtavao bunt niti nepomirenost već krik čovjeka koji se bori sa neizlječivom bolešću i pjeva kao da mu život ovisi o tome – a vjerovatno i jeste. Pjevao je dok ga bolest ne bi oslabila toliko da mora sjesti na stolicu kako bi dovršio svirku.
Sergio Blažić – Đoser je umro 18. januara 1987. godine nakon duge borbe sa teškom bolešću. Pjevao je na najbitnijim izdanjima Atomskog skloništa, i jednostavno rečeno, najbolje prenio poruku koju je Boško Obradović stavio na papir. Đoser i Bruno Langer su osnovali Atomsko sklonište krajem 1976. Prišli su Obradoviću jer su znali da piše tekstove i organizuje kulturno-umjetničke događaje. Tako je 27. februara 1977. godine počela raditi grupa Atomsko Sklonište. U grupi su bili Saša Dadić (bubnjevi), Buco (Bruno Langer bas i vokal), Dragan Gužvan i Đoser. Ta prva postava bila je bez Edija Kancelara. Od 1. maja od 1. oktobra 1977. godine svake subote, nedjelje i utorkom nastupali su u Puli. Tada su izvodili i kompozicije Pakleni Vozači, Pomorac sam majko, Djevojka broj 8. „Pula nas nije dobro primila. Mislim da smo svi bili razočarani. Za mene je to bio šok! Bili smo nervozni i ljuti. U nama se stvarao nekakav inat… baš inat! Pozitivan inat, naravno“. – jednom prilikom je rekao Sergio.
https://www.youtube.com/watch?v=lx9BCrg5Rus
Jedna stvar je bolja od poezije, a to je poezija u muzici. Upravo ta angažovana lirička forma daje Atomcima taj monumentalni status. Ili barem treba da daje. Sad je opet potrebno vratiti se na otrcanu frazu koja govori o ukusima, i o neraspravljanju o ukusima. Istinitost ove fraze je neupitna. Individua treba da ima istraživačku, avanturističku prirodu, da je sklona atipičnim i nekarakterističnim pojavama kako bi prepoznala alternativni izražaj. Tu nedvojbeno spada Sklonište koje je metaforički zaklon ljudima koji se ne mogu pomiriti sa nametnutim dogmama što srljaju čovječanstvo ka rubu propasti. Vjerovatno je pretenciozno pričati o apokaliptičnom scenariju ali nije da se ne priča o tome. Slušajmo Atomce.
https://www.youtube.com/watch?v=5ct8uDm4SYo
https://www.youtube.com/watch?v=mkkNpAlGQsY
https://www.youtube.com/watch?v=-uKqE3WqzhY
https://www.youtube.com/watch?v=gLan8RL6la0