Sjedim danas i nešto razmišljam… Šta je barometar uspjeha u ovoj zemlji?
Koji su to uspješni, cijenjeni i poštovani ljudi u ovom sistemu koji obezvrijeđuje sve što mu se ne povinuje, koji vrijeđa zdravu logiku, a bogami i osjećanja. Šta je ono što vrijedi raditi u ovoj zemlji, da bi se tvoj uspjeh računao, vrijednovao i dobio na težini?
Pitam se to baš ovih dana, jer nekada smo recimo cijenili učitelje. Bili su to ljudi koji su ostavljali traga, koji su udarali neizbrisiv pečat na naš život, pa čak i oni starog kova, koji su nas ponekad plašili i od kojih smo zazirali. Svi smo ponekad u djetinjstvu maštali da smo učitelji, pravili smo dnevnike, oponašali njihovu mimiku, gestove i smatrali ih uspješnim ljudima i svojim uzorima. Tada nije dolazilo u obzir nešto što se danas redovno dešava, da se na učitelje baca drvlje i kamenje na svakom koraku. Kome god padne na pamet, eto pljuje ih, obezvrijeđuje i nipodaštava, i sistem i ljudi. Pa tako nije rijedak slučaj da se djecu u kući uči da su učitelji ništa drugo do budale i klovnovi na koje se ne treba previše obazirati, jer ionako nam znanje stečeno u školi poslije i ne vrijedi mnogo u sistemu gdje se sve može kupiti, a diplome padaju s neba, one koje su „stečene“ u svega nekoliko mjeseci neke prekvalifikacije, ili one prosto kupljene, a da se škola nije vidjela ni na slici.
Ko nas je ubijedio da nam znanje ne treba?
Pa možda baš oni kojima i nismo potrebni obrazovani i načitani, nego neupućeni, tupi i glupi. Oni kojima ne odgovara da gradimo SVOJE kritičko mišljenje, nego im treba da propagiramo njihovo mišljenje, stavove i interese. Da idemo na mitinge, da podižemo zastave, da kličemo samo kad nam oni to kažu, a kad nam se nepravda dešava, kad nam ubijaju djecu, kad nam ruše ustanove kulture, kad nam uvode akcize, poreze i kad podižu cijene, da ćutimo kao zaliveni. Jer zaboga, oni znaju najbolje šta je dobro za ovu zemlju, pa zar ne kažu da je vole, zar ne podižu zastave visoko? Ko smo mi da to dovodimo u pitanje? Ubijedili su nas da smo niko i ništa.
Ko nas je ubijedio da u ovoj zemlji vrijediš samo ako si političar ili kontroverzni biznismen?
Pa potkupljeni mediji, koji pišu samo o takvima, a svi znamo da je to u većini slučajeva eufemizam za lopova, čast izuzecima. Kada ste poslednji put pročitali nešto o nekom matematičaru, fizičaru, istinskom umjetniku ili inženjeru? Ili o običnom čovjeku koji sa svojih deset prstiju vodi borbu za bolji život svoje porodice, a uz to čini dobro i doprinosi zajednici? Ne možete se sjetiti, zar ne?
S druge strane, sve vrvi od političara, lopova i starleta, rijaliti programa i crne hronike. Pružaju nam sliku da u ovoj zemlji nema ama baš ništa pozitivno i da se ni za šta ne vrijedi boriti, pa čak ni za samoga sebe, za svoj lični napredak i sreću. Ubijedili su nas da se jedino vrijedi boriti za odlazak iz ove zemlje, pa je onda legitimno da radimo na sebi, učimo strane jezike i dajemo sve od sebe. A ako ostajemo ovdje jedini put je odustajanje od svega, nezadovoljstvo i letargija, naravno uz beskrajnu kuknjavu prisutnu na svakom koraku.
E, pa nije baš tako! I ne smijemo to dozvoliti!
Trgnimo se malo i budimo mi sami pozitivna promjena koju želimo vidjeti oko sebe! Zavirite u svoje dubine i potražite talente za koje su vas nekada davno ubijedili da ništa ne vrijede i radite na njima! Svaki dan uradite nešto za sebe, bez da vidite u tome neki finansijski interes, učite nešto samo za svoju dušu! Jer ako se svi tako postavimo, ako se potrudimo da se probudimo iz učmalosti, lavina će se pokrenuti. Sličan se sličnom raduje i vremenom, svi ćemo biti sretniji i zadovoljniji, a samim tim i uspješniji. Jer nikada, baš nikada nijedan rad i trud nije bio uzalud i baš uvijek je donio novu energiju i pozitivnu promjenu, a toga nam najviše treba da bismo spasili sebe, a samim tim i ovu lijepu, a tako nesretnu zemlju.