U vrijeme kada smo svi zajedno odavno prestali biti, onako kulturno tihi, te svako ima mišljenje o svemu i ne libi se da ga iznese bilo kad, bilo gdje i bilo kome, u vrijeme u kojem je mržnja jača nego što je bila 90-ih i kada je broj nezaposlenih skoro pa jednak broju stanovnika (dobro nije baš, ali s obzirom na trenutno stanje nije ni potpuno isključen scenario). U vrijeme kada se i stari i mladi bore za posljednji čamac spasa za odlazak iz ovog tonućeg bh. Titanika, kada fakultetska diploma nema više nikakvu vrijednost i kada o suzbijanju korupcije govore oni koji je upražnjavaju najviše. U vrijeme u kojem se od istih tih 90-ih nismo odmakli ni centimetar, a prošlo je, vjerovali ili ne, 20 godina…. i tako dalje (shvatate poentu) teško je, gotovo nemoguće pričati o aktivizmu bilo kakve vrste.
Nekada su se, pričali su mi roditelji, ljudi masovno prijavljivali za radne akcije – dobrovoljno. Bila su to vremena kada je građanski aktivizam bio na svom vrhuncu, kada su mladi i stari, radili besplatno i čak uživali u tome. Bila su to ta Titova vremena u bratskoj i jedinstvenoj Jugoslaviji. Vremena kada se poslije završene škole dobijao posao, a ubrzo nakon toga i stan i vremena koja danas mnogima djeluju nestvarno, vremena koja zovemo jugonostalgija.
Ako uzmemo u obzir da je ovo država propalih snova, ideja i poprilično uništene mladosti, kako onda pisati i pričati o građanskom aktivizmu. Kada sam ipak odlučila da pišem tekst na tu temu, nisam znala o kome i o čemu konkretno da pišem, a onda sam shvatila. Promocija mladosti pune entuzijazma i želje za promjenom. To je to.
Da li ste čuli sa organizaciju ASu BiH (Asocijacija srednjoškolaca u BiH)? Ja moram priznati da sve donedavno nisam znala da oni postoje. Međutim, nakon što sam imala priliku da upoznam neke od njih, ali i vidim njihov rad, nisam mogla, a da ne podijelim to sa svima vama. To su mladi ljudi koji na budućnost gledaju drugačije od nas odraslih, koji i sadašnjost žive drugačije, koji imaju ideje, volju i elan da se bore za svoja prava i da svojim radom doprinesu razvoju ne samo srednjih škola, već i lokalne zajednice. Ovo je organizacija koja broji više od 800 članova u preko 50 gradova BiH. Ovo je organizacija koja ruši brojne stereotipe, poput onog da današnje mlade osobe ne žele da rade ništa i ne znaju ništa. Ovo je organizacija u kojoj (za razliku od svijeta u kojem živimo mi odrasli) nije bitno čije si dijete, koje auto voziš, koje si vjere, nacije, jesi li siromašan ili bogat, jer jedino što je bitno jeste da si srednjoškolac. Ovo je organizacija mladih od 15 do 18 godina od kojih mi odrasli možemo i moramo mnogo da naučimo. Njima nije bitno zoveš li se Svjetlana, Karla, Selma, Bojan, Roko ili Haris, a mnogim odraslim osobama je jedino to bitno. Vratimo devedesete, kratko li su trajale?!?! Oni su djeca koja vrijeme ne troše na društvenim mrežama da bi širili nacionalnu mržnju (što velika većina odraslih ljudi radi). Oni su djeca zbog kojih, kada pogledate šta sve oni čine, vjerujete da se građanski aktivizam vraća na velika vrata. Oni sa svojih 15, 16, 17 ili 18 godina nas odrasle podsjećaju na lekciju koju smo, nekako pregaženi ratnim dejstvom, zaboravili. Lekciju da je čovjek ČOVJEK. Da je srednjošlac isti, živio on u Sarajevu ili Banjaluci, jer potrebe i jednih i drugih su iste. Oni žele da imaju bolje uslove u školi, žele da se njihov glas čuje, žele da utiču na odluke u lokalnoj zajednici koje se njih.
Suština građanskog aktivizma je UJEDINJENO djelovanje za ostvarenje zajedničkog cilja. Oni su itekako ujedinjeni i imaju zajednički cilj. A najbolja stvar svega toga je što su oni djeca. Oni ne mrze, ne varaju, ne spletkare, imaju oni preča posla, važnija posla. Oni još uvijek ne znaju za licemjerje. Znate ono mrzim te jer si Srbin (pred kamerom), ali ti na slavu svake godine idem. Nisu apolitični, znaju oni dobro šta je politika, ali prepametni su da bi dozvolili da im politika kreira mišljenje, za razliku od mnogih odraslih.
A da svo ovo moje pisanje ne bi bila samo puka priča, red je da spomenem neke od njihovih akcija.
Svake godine ova djeca imaju akciju koja se zove „Socijalni dan“, to je dan kada školske klupe zamjene kancelarijama, a zarađeni novac doniraju u različite svrhe poput finansiranja projekata za mlade u nerazvijenim zemljama ili zemljama tranzicije.
Realizuju i projakat koji se zove „Dnevna doza dobrih djela“. Pokušajte se sjetiti kada se posljednji put učinili neko dobro djelo? Ako ste odrasla osoba, vjerujem da ste zastali na ovoj rečenici. Znam i sama sam takva. Teška vremena, zahtjevaju brze reakcije, brz tempo i nekako zaboravimo da propuštamo ono najvažnije, a to je da je lijepo s vremena na vrijeme pomoći nekom drugom, a ne očekivati ništa za uzvrat. E zato pišem o ovim mladim ljudima. Oni su recimo u junu ove godine u 35 gradova BiH organizovali ulične akcije, djelili zagrljaje, poljupce, slatkiše, balone… Sad će dežurni mrzitelji svega i svakoga odmah za tastaturu ( inače najmoćnije oružje 21. vijeka) i reći nije to ništa. E pa jeste. Ja sam lično vidjela kada su dali bombonu jednoj bakici i sreću u njenim očima zbog toga. Odmah sam posmislila da joj je to možda bio jedini poklon nakon dekine smrti, s obzirom su joj djeca odavno u bijelom svijetu. Važan je znak pažnje, a ova djeca to znaju i zato su vrijedni pomena, sad i još mnogo, mnogo puta.
U maju 2015. godine ova djeca su organizovala „Književno veče“ u Maglaju i „Književni dan“ u Šamcu. Prikuplili su 1.120 knjiga, od kojih je 590 donirano biblioteci u Maglaju, a 530 biblioteci u Šamcu.
U aprilu ove godine obilježili su Dan planete zemlje. A znate li kako? Aktivisti lokalnih timova u 31 gradu Bosne i Hercegovine, između ostalog su uredili jednu javnu površinu u svom gradu.
Nedavno sam vidjela na njihovom sajtu projekat “Pozitivne priče”. Suština projekta je da srednjoškolci širom BiH napišu priču o profesoru ili profesorici koji na njih utiče pozitivno, čiji rad i trud je vrijedan pomena. Vidjela sam i da su najboljem od njih dodijelili zlatnu kredu. Zamislite te časti i tog veselja. Koliki li je samo to podstrek za dalje, ne samo za nagrađenog profesora, nego za sve profesore u BiH.
Imaju ova djeca još mnogo mnogo akcija, seminara, edukacija, treninga i usavršavanja dostupnih svim srednjošlocima. Imaju i razmjene učenika širom BiH, koje se, koliko mogu da čujem, jedva čekaju. Nije li čar građanskog aktivizma da nas sve zajedno podstakne da se mrdnemo sa mrtve tačke i konačno pokrenemo. Kada smo prestali pomagati ljudima oko sebe? Zašto priče o mladim aktivistima koji se bore za svoja prava nisu na naslovnicama dnevne štampe svaki dan? Zašto je ujedinjeno djelovanje postalo sinonim za kupovinu poklona za punoljetstvo tamo nekoj Anastasiji Ražnatović, jer upravo je ta kupovina ujedinila sve narode bivše Juge. A kada je u pitanju humanitarna akcija, svi junaci nikom ponikoše. Kada treba zasukati rukave i raditi (naročito za džaba) onda smo manji od makovog zrna. Ali zato smo doktorirali disciplinu pljuvanje u dalj na internetu. Ustvari naš najveći problem je što je aktivizam prisutan jedino u virtuelnom svijetu i što smo aktivni samo kad treba popljuvati razne društvene pojave ili osobe, ali kad treba djelovati – muk. Zato smatram da je aktivizam naše mladosti, koja će nas jednom liječiti, učiti nam djecu, isplaćivati plate, pa možda i voditi državu, vrijedan pomena. Možda smo mi zaboravili šta znači biti čovjek, ali oni nisu.
Danas kada je vrhunac građanskog aktivizma ujedinjeno pisanje ljigavih nacionalističkih komentara, onih osoba koje su zatrovne mržnjom koju upijaju slušajući ratnu retoriku razno raznih likova “iz televizora”, ponosna sam što znam da postoji više od 800 mladih osoba koje se ne ustručavaju u borbi za prava svih srednjoškolaca u BiH. U isto vrijeme sam ponosna i tužna što su upravo oni svijetlo na kralu tunela iz propalog sistema u oba entiteta, jer upravo ova djeca od 2007. godine organizovano rade, svjesno ili nesvjesno, na kolektivnoj lobotomiji BiH.
“ZA KONKURS”