Sjedim u lijepom kafiću, okružena knjigama i ugodnom jazz muzikom. Sve to bi kao trebalo pomoći da učim, inspiriram se, završim diplomske, pokrenem se, osvojim svijet!!! Ali ne, ja i dalje tupo buljim u monitor, razne stranice, lijepe slike, inspirativne misli. I ništa me ne dotiče. Kao mi da je mozak postao postomoderni kolaž svega i svačega, ali ništa nema dubine, sve su to samo površinski podražaji. Kao da sam...oglupila?
Iz nekog razloga, pozitivan odgovor na ovo pitanje me uopće ne bi začudio. Imam pametni telefon. Ja i ne mogu biti nego glupa. Odazivam se na svaki njegov zvuk, prizvuk, hranim mu bateriju. I zahvaljujem mu jer sam u stanu bez interneta, zahvaljujući baš njemu, povezana sa svijetom. I u svemu tome zaboravim na neki tamo svijet koji je opipljiv. U kojem postoje ljudi koji hodaju ulicom, koji su pokretni, a ne prikovani za fotelje, krevete i stolice s kojih tipkaju, lajkaju, skrolaju, brovsaju, i zahvaljujući svemu tome osjećaju se živima. A i ja sam jedan od njih. Glupi čovjek kojeg je nadmudrio vlastiti pametni telefon. Ili pametni laptop, nebitno.
Jedan dan bez interneta, bez laptopa ili mobitela se čini dug i mračan kao cijelih deset stoljeća Srednjeg vijeka. Sramim se priznati sve to. Ali eto, ispada da je tako. Svi se žale da me ne mogu dobiti na mobitel, jer zvoni Edith Piaf C'est l'amour, ali je ne čujem. Pa onda propušten poziv, pa zovem nazad, pa nemam na računu, pa problemi u komunikaciji. Pa anksioznost kad zove netko s nepoznatog broja: zovu li iz knjižnice da vratim knjige? Iz policije? Banke? Nepoznati brojevi nikad ne upućuju na nešto dobro.
Možda da nemam vezu na daljinu, bi mi sve ovo manje značilo, a možda i ne bi. Ali dobro, osim što jako dobro reagiram na potrebe i signale svog prepametnog telefona, još uvijek nisam zaboravila ni na one koje mi šalje vlastiti mozak. Kao kad se upali crvena lampica za alarm koja kao da govori: technology is taking over the human inside of you! I reagiram. Evo, neću niti pogledati tri nove poruke na koje me moj pametnjaković upozorava. Uzet ću knjigu, čitati, završiti taj diplomski, osvojiti svijet... Ali prije toga ću objaviti ova svoja razmišljanja na internetu.
