Zamislimo da je sve trajno i vječno. Da ne postoje tugovanja i sreće, osmijesi i suze, voljenja i mržnje, folk i metal (osim ako niste Pero Defformero). Da osjećamo jednoobrazno i trajno. Ogoljeno od kore vremena koja osjećanju, pretpostavimo, ništa ne znači. Da nam je oduzeta mogućnost da osjećamo različito. Ko je gledao Pleasantville vjerovatno će se sjetiti sretne porodice koja je do kraja filma ipak uvidjela da život ne može krojiti jedna emocija i šta slobode mogu da urade od društva. A koliko ova jednačina vrijedi za tugu, vjerovatno nema smisla govoriti. Dualna priroda ove dvije emocije čini da jedna podrazumijeva drugu.
Tuga je što je ovaj svijet izgrađen na beskrajno teškim majčinim suzama za sina koji je dao život u borbi štiteći neko od slavnih carstava i i imperija u čijim su se mirovima i blagostanjima gradila najveća čudesa ovog svijeta i gdje je civilizacija vidjela dramatičan napredak ka intelektualnom prosvjetljenju što predstavlja sreću iz naše teorije dualnosti. Da li sreća uključuje nesreću i sastavni je dio njene prirode? Vjerovatno jeste. Od čega zavisi koje će prevagnuti. Da li je to procenat učešća sreće u našim životima? Sigurno da jeste. Ali pošto se sreća mnogo češće vizualizira u glavama ljudi kao nešto potkupljivo i fizički opipljivo, onda se u toj situaciji vjerovatno i gubi smisao života. Da li je iskonska želja za materijalnom opskrbljenosti bitnija od pružene ljubavi i satisfkacije što pružena ljubav donosi? Sigurno da ne. Jer materijalno je privremeno, emocionalno je dugotrajno i ostaje zavedeno u katastarima sjećanja i vremenskim strunama gdje su se skladištili svi naši treptaji, zore i poklici.
Potpuno se slažem sa mišlju da su ljudska prava ugrožena, a još više sa mišlju da trebaju biti zaštićena. Samo tako možemo biti sretni. Ali i tužni. S obzirom da zaštićena ljudska prava otvaraju prostor da ljudi žele i više od mizernih sloboda koje su im zaštićene. Šta dolazi nakon toga? Nakon želja za konzolama, pametnim telefonima, putovanjima i koncertima. Gdje naredno želimo da se ostvarimo? Potpuno je nevažno. Nagomilavanje želja osigurava da želimo više i jače nešto što nam nije obećano i nije sigurno da će se ikada u životu ostvariti. Ali mi ne marimo. Mi smo spremni da naudimo svom razumu kako bi došli do toga neovisno o drugim ljudima, neovisno o ljudima koji nas vole i brinu o nama. Spremni smo žrtvovati svoj intelekt i staviti ga u službu frustriranosti i beskonačnom željom za blještavim materijama što će ispuniti naše egoistične nagone.
Nekad su oči precijenjene. Hrđavost mrežnjača što nam vizualiziraju okolinu vide vanjštinu koja je proizvod genetskog materijala koji je srećom ili nesrećom bio prenesen na naš izgled. Ljudi su vizuelna bića, u mnogome se oslanjaju na estetsku uređenost, zategnutost i pedantnost. Na taj način smještaju manje privlačne ljude na rubove očaja, stvarajući jaz i nepravdu u društvu. Ali zaboravljamo da je čovjek satkan od iskustava i stajališta, uvjerenja i ideala. Baštinimo prirodu izgleda, a da u potpunosti zapostavimo duhovni integritet i prosvijetljenost. Zaobravljamo da sutra sve čeka oronulost i starost. Da ćemo isčeznuti, a naše ime biti zatrpano pod gomilom drugih imena koja su vizualizirala nešto što je privremenije od sreće i tuge.
Mnogi ljudi ne vjeruju u Boga, a gori su oni što misle da ga znaju. Kao da je to Rabija što radi u općini. Komšija koji je oficir u vojsci, poštar sa penzijom. Do te mjere su ga humanizirali da su od Boga napravili sredstvo kojim dolaze do cilja. Uvrstili su ga u svoje postojanje dajući mu značaj pri zapošljavanju ili edukaciji. To je kućni prijatelj u koga se svi uzdaju iako niko ne spominje njegovo ime dok ne dođe nesreća pa se svi hvataju za slamku nadajući se da će pomoći Uzvišeni. Ali on zaista i može pomoći. Jer, kroz historiju, mnogi ljudi su smještali Boga za svoje trpezarijske stolove, istinski se nadali da će im pomoći. Onda kada je došao kapitalizam, stavili su ga u službu nekog ko može donijeti prihod. Nekog ko će im obezbijediti primanja. Parola, snađi se. Odjednom, dodijeljena mu je cijena, ovisno o usluzi koju tražite.
Zamislite da živite u Bosni Hercegovini iako ne znam zašto bi to iko zamišljao. A i svi što čitate ovo, znate o kojem k***u od ovce pričamo. Cijelo tinejdžerstvo smještali su vam u glavu kako je bitno da se završe škole i da se upregnu uzde i dignu jedra kako bi se našla pogodna štela koja će katalizirati vaš put ka zvijezdama u javnom sektoru kojeg očajnički finansiraju poreski obveznici. Normala. Očevi i majke zasigurno misle kako ste potpuni retard koji je došao na ovaj svijet da bude u službi naroda zemlje koja doživljava potpuni krah. Okej, može se reći da roditelji brinu za svog malog retarda. Tinejdžerstvo se završilo, došao na red faks. Ponositi roditelji odbacuju tezu da je njihovo dijete retard, pa ga po hitnom postupku proglašavaju kompetentim da završi javni faks. Njihov ponos ne bi mogao podnijeti da to bude neki sumnjivo režirani i koncipirani fakultet pored neke rijeke u Donjim Mošnjama. Nakon godine dana, tri izgubljena indeksa, 4 hektolitra kafe u gradskim kafanama i dugačke liste izgovora koja je spremljena bolje nego ijedan završni ispit te godine, dojučerašnji tinejdžer, danas vrli student treba da objavi informaciju kako je godina izgubljena, a uslovni predmet nepoložen. Silna busanja u prsa o tome kako sin studira na prirodno-matematičkom fakultetu prolaze ispred očiju bespomoćnih roditelja koji dozvoljavaju djetetu da obnovi godinu i pokuša zadnjim vozom osvijetliti ukaljani obraz veličanstvene porodice koja dostojanstveno živi na državanoj sisi već 15 godina.
Narednog septembra još jedan šok. Godina prođe, dijete ne. Ostadoše predmeti nepoloženi, a titula retarda koju su mu roditelji dodijelili maženjem tokom djetinstva, nedopuštanjem da uradi sam, ponižavajući ga time što su mu govorili kako ne zna i ne može iako se radi o pranju suđa ili ćilima, ponovo se vraća na mala vrata njihovog burnog porodičnog života. Roditelji, panično zovu studentsku službu Fakulteta za glađenje muda u Donjim Mošnjama, pitajući cijene upisnina kako bi njihov mali princ konačno mogao da dobije tretman kakav zaslužuje, a kakav su mu, uostalom, pružali roditelji tokom njegovog života. Upis je gotov za 10 minuta. Nakon tri dana, prva godina završena, i službeno upisana druga godina. Ko kaže da vrijeme nije nadoknadivo? Ovaj divan primjer uslužnosti u institucijama ne možete naći. Ljudi susretljivi, ispunjavaju vaše najluđe želje. Neki bi rekli da je javna kuća. Javna nego šta. Čak se možete i školovati za takvo što. Smjer će izmisliti samo za vas, a diplomu nostrificirati Agencija iz Guzićevog potoka.
Ovakvu praksu, ovakav stav prema obrazovanju, ovaj otužni pokušaj da se od debila naprave školovani i ozbiljni ljudi koji će nastanjivati, ne samo javnu službu već i privredu, treba žestoko kažnjavati. Momci i djevojke, koji su završili fakultet, ne samo na fakultetu već i u javnom prijevozu, bibliotekama, konsultacijama, protestima, forumima, konferencijama i nedoBog lično napisanim seminarima bivaju zgnječeni od ove hiperprodukcije hiperinfantilnih kandidata što nose diplome visokoobrazovanog glađivača muda. A u drugom činu ove predstave, ponovo slave iskompleksirani roditelji koji svoje tajno takmičenje sa masom drugih roditelja nisu završili, a njihove oči će sijati jače nego ikad. Neuspjeli hvalosjevi od prve dvije godine na usranom javnom fakultetu koji nije izlazio u susret njihovom djetetu znamenito padaju niz liticu zaborava i na proplanak izlaze nove, bolje, ušminkanije, preplaćenije ode nekompetencijama, nemoralu i čemeru.
U ovaj glib smo upali, a sistem koji ova zemlja njeguje je uzrok, posljedica, a bogami i katalizator svemu što jesmo. A to što jesmo, nemojte nikom spominjati jer je toliko zanemarivo i nebitno da je rečenica i kontekst u koji ćete to smjestiti nepostojeći. Uopće se ne može rečenica sročiti za nešto što nije stvoreno, a kod nas je to plaćeno i potkupljeno parama koje nisu vaše već od ljudi koji stvarno rade za ono za što su plaćeni. Tražite oprost, organizujte demonstracije i izvinite se svim ljudima kojima ste nanijeli nesreću na ovaj način. Ti ljudi će vam oprostiti jer njihova veličina je veća od nesreće koju ste im prouzrokovali. Njihova vjera u život i da znanje može promijeniti živote veća je nego što vaši udruženi zločinački poduhvati protiv nauke i obrazovanja mogu da opustoše ove uske kotline pune ljepote i mržnje. Želim vam ugodno uplaćivanje upisnina u bivše diskoteke koje danas pečate indekse budućih diplomiranih zauzimača prostora. Hvala vam na beskrupuloznosti, vi što pjevate pjesme o ljubavi i seksu što ih komponuju vlade i željke. Samo znajte da je to što silovito podrivate privremeno, zlobno i apsurdno.