Moja priča, koja nije samo priča o društvenom aktivizmu i realizaciji vlastitog društvenog projekta, o kojem će biti nešto više riječi na dnu ovog dugog teksta, već i priča o nezaboravnom iskustvu, koje mi je iz korijena promijenilo život i percepciju svijeta koji me okružuje, priča o kulturalnoj raznolikosti, putovanju i zahvalnosti na život i uslove koji vladaju u našoj državi i ljudima koji u njoj stanuju, počinje sa jednostavnim pretraživanjem portala hoću.ba.
Čitajući projekte, našao sam projekta pod imenom “Now Journey”, kojeg organizuje jedna švicarska “kick starter” organizacija. Projekat je obećavao društvene promjere, koje ćemo postići mi sami, šestomjesečno nezaboravno interkulturalno iskustvo ali i putovanja i razmjenu studenata, što su na kraju zaista ispunili. Iako je rok za apliciranje završio, ipak sam se odlučio prijaviti, što jos jednom dokazuje da se u životu nikada ne treba odustati i da uvijek trebamo pokušati, makar šanse za uspjeh bile male. Tako su prolazili dani i sedmice, a prijava za navedeni projekat mi je već polahko izčezavala u zaboravu, sve dok jednog dana nisam primio e-mail u kojem mi je saopšteno da sam primljen kao jedan od učesnika i da uskoro trebam pakovati kofere za prvi seminar u Švicarskoj, sto je za mene bilo do tada jedno nepojmljivo i novo iskustvo, sa svojih 18 godina i svega nekoliko mjeseci iskustva u nevladinom sektoru. Strah od projekta i velike odgovornosti koju sam stavio na svoja ramena se ubrzo pretvorilo u nešto sasvim novo, do tada neproživljeno iskustvo.
Ljude iz svih dijelova svijeta i toliko različitih društvenih i kulturnih pozadina koje sam tamo upoznao i njihove priče ću pamtiti do kraja svoga života, kao i pouke koje sam iz toga zaključio. U toku tih 11 dana smo imali brojne radionice i predavanja o stvaranju vlastitog društvenog projekta kojeg ćemo implementirati u našoj zajednici, društvenog aktivizma uopće, ali i o upoznavanju samog sebe, novog interkulturalnog znanja i upoznavanju društvene raznolikosti. U tih nekoliko dana sam upoznao doživotne prijatelje i naučio o životu i utjecaju društvene pozadine i kulture na život, kao i interkulutalnih raznolikosti između ljudi,koji ih tek čine posebnim, više nego u svojih 18 godina života, ali sam također spoznao koliko bi trebali biti zahvalni za život u našoj domovini i blagodatima koji su nama svakodnevnica, a drugima samo san i mašta, te sam uvidio koliko balkanski mentalitet, naizgled pun mana, ipak poželimo i počinjemo priželjkivati njegovu toplinu i iskrenost, nakon nekog vremena provedenog u stranoj državi. Svo moje stečeno iskustvo možda najbolje reflektira jedna radionica koju smo zajedno odradili u švicarskim planinama. Postavljali su nam niz ličnih pitanja, vezanih za privatni život, porodicu, okruženje u kojem živimo, prihvaćenost u sredini Itd. Ukoliko je odgovor pozitivan, stavljala se crtica na list papira. Ukupno je bilo 30 takvih pitanja. Na kraju smo svi ustali. Rečeno je da sjednu osobe sa 30 crta na listu, no osobe sa takvim “savršenim” životom nije bilo. Nakon toga je rečeno da sjednu osobe sa 29 crta i tako dalje. Ja sam sjeo negdje u “zlatnoj sredini”, dok druge osobe ipak nisu imale tolike privilegije u životu, te su ostale na nogama sve do kraja, sa svega 3 crtice na listu. To je bila jedna mlada djevojka koja je velikim mukama i srećom uspjela da pobjegne iz okupirane Palestine, ostavljajući cijelu svoju porodicu iza sebe i jedan Kurd, koji se suočava sa zlostavljanjem i diskriminacijom u anti-kurdski orijentisanoj Turskoj, već od malih nogu i koji ima malog brata, koji je izgubio vid radi karcinoma. Nakon što su nam saopćili svoju životnu priču, malo je bilo prisutnih čije oči nisu bile suzne. U mučnoj tišini koja je slijedila nakon svakog ispričanog poglavlja i potištenoj atmosferi se samo ponekad čuo neki gorki jecaj. U tom trenutku mi se promijenila cijela percepcija svijeta oko sebe i postao sam svjestan koliko sam ustvari sretan što živim u sigurnom okruženju i stabilnim građanskim životom i uvidio sam da svatko od nas nosi svoj teret sudbine na leđima, iako mi to ne vidimo. Slijedilo je niz radionica gdje smo upoznavali jedne druge i različite kulture, ali i osnove planiranja projekta. Ubrzo smo svi postali jako bliski prijatelji.
Obilazeći Švicarsku i pored višeg životnog standarda, uljepšanih ulica i prelijepih planina i jezera, počeo sam da čeznem za Bosnom i Hercegovinom, njenim neiskorištenim prirodnim ljepotama i toplom mentalitetu, kojeg je teško usporediti sa, ipak nešto hladnijim zapadnjačkim, gdje se istinske emocije kriju ispod, pomalo lažnog osmijeha. Upravo sam kroz posjetu Švicarskoj uvidio koliko je ustvari naša država prelijepa i da se ne treba kriti pored svih svojih ljepota od drugih država. Tako smo na jednom fakultativnom izletu posjetili “obdanište na otvorenom”, gdje nam je direktorica istog održala jednosatni monolog o jednoj maloj, prirodno zaštićenoj zoni, u sklopu koje se nalazi jedan “mali ekosistem” pun života, što se u spomenutom monologu vise puta naglašavalo i što je zaista izazivalo divljenje zapadnoevropskih učesnika, a što je za nas Bosance i Hercegovce ipak bila samo manja bara, sa jednim punoglavcem u njoj, kao jedino živo stvorenje koje smo zapazili u tom “bogatom ekosistemu”. Naravno, to kod nas nije naišlo na pretjerano divljenje, jer u Bosni i Hercegovini imamo prirodnih ljepota koje su mnogo ljepše i veće, ali neiskorištene i nezaštićene. Putovanje u Švicarsku je bilo nezaboravno iskustvo, ali tu putovanje “Now Journey” projekta nije bilo ni blizu kraju.
Putovanje je uključivalo i razmjenu studenata. Moj “exchange buddy” je bila jedna inspirirajuća osoba, Kurd o kojem je bilo riječi u prethodnim rečenicama. Tokom cijelog programa smo izgradili jednu jako usku prijateljsku vezu. Pokušao sam mu dočarati Bosnu na najljepši mogući način. Čak je prisustvovao i redovnoj nastavi u mojoj školi, te je pored fraza kao sto je “Nemojte nas pitati” i raznih imitacija profesora i internih razrednih šala, odnio i predivno iskustvo i saznanja o toplom i gostoprimljivom bosanskom mentalitetu, multietničnosti Bosne i Hercegovine, njenim ljepotama i jako komplikovanoj prošlosti i sastavu, kojeg je teško shvatiti mnogim državljanima, a kamoli stranom posjetiocu. Projekat se zvanično završio na Forumu u Beogradu, gdje smo zajedno proveli i Novu godinu i još jednom proveli nezaboravno vrijeme zajedno i proslavili kraj ne samo Nove godine, već i ovog inspirirajućeg projekta.
Tokom cijelog tog projekta i vremena između ključnih događaja i putovanja, sam imao vremena da isplaniram svoj vlastiti projekat i da dobijem inspiraciju šta zaista želim promijeniti u svojoj sredini u kojoj živim. Ubrzo sam uočio da želim da se bavim najvećom problematikom mladih u BiH, a to je visoka stopa nezaposlenosti i “odljev mozgova”. Gledajući tako svoj razred, uočio sam da svaki drugi ide na tečaj Njemačkog jezika. To je za mene, koji planira ostati u ovoj državi, bilo jako razočaravajuće i posve šokantno, jer ja želim da sa svojim prijateljima mogu izaći vani, na kafu a ne da ih gledam preko digitalnih displeja i Skaypa. Zbog toga sam našao organizacioni tim, koji se sastoji od raznih osoba iz nevladinih organizacija u kojima sam član i jednog profesora psihologije, sa kojima ću implementirati višednevni projekat pod imenom “Mi smo budućnost”, koji ne uključuje samo predavanja o radnom tržištu, komunikacijskim vještinama i profesionalnoj orijentaciji, koji nedostaju u našem zastarjelom obrazovnom sistemu, već uključuju i posjetu kulturnim, političkim ustanovama i poslodavcima, kako u Zenici, kao glavnom mjestu organizacije projekta, tako i u Sarajevu, gdje će se mladima pružiti prilika da posjete Nacionalni muzej i već spomenute političke objekte, kao i veće poslodavce i pruziti im se mogućnost da po prvi put razumiju i osjete radnu atmosferu, da kroz seminare profesionalne orijentacije odluče kojim putem koračati u budućnosti i da im se pruže vještine i znanje koje će voditi ka bržem zapošljavanju i pružiti potrebnu motivaciju da ostanu u ovoj državi. Ovaj projekat je financijski podržan od strane spomenute švicarske organizacije, ali samo za ograničen broj učesnika, te bi sa nagradnim fondom imao mogučnost povećanja broja učesnika mog projekta, koji će se realizovati tokom ove godine i dalje ga izgraditi.
za konkurs