Eh, te emocije… Dodje coveku pa bi da se isplace, onako “za sve pare…” Ne, ja necu da placem, ja cu sad da Vam pricam. O aktivizmu, ili da kazem, o (ne)aktivizimu? Kako god. Vasa je stvar hocete li odvojiti par minuta da procitate ovo moje malo izlaganje, ali tek da znate – ja imam nesto vazno da Vam kazem!
U mojoj drzavi je MNOGO samohranih roditelja. Naravno, vise samohranih majki, ali danas biti samohrani roditelj – bilo majka, bilo otac, je isto. Deskriminisan si. Ne vredis. Gledaju te sazaljivo, da ne kazem da ti se potajno rugaju, pa te zale. Prava istina je da vredis bar onoliko koliko i “pravi” roditelji. Znate, to su oni ljudi koji nisu “samo mama” ili “samo tata”! Tvoja je borba teska, ali istrajna, tvoje su noci duge i teske, ali kada pogledas to malo bice koje mirno spava shvatas da vredi. Da je zrtva vredna svega. Nije vazno zasto si samohrani roditelj. Ni od kad. Nije vazno ni sto te okolina gleda tuzno, ni to sto tvoj prvi komsija cim okrenes ledja kaze nesto u smislu “tesko njemu, tesko njegovom detetu…” STOP ! Biti samohrani roditelj NIJE SRAMOTA, nije to razlog da spustis glavu pred ljudima, da se krijes, da ne odes u lokalni restoran sam i popijes kafu, da ne odes na more sa svojim detetom i da se ne opustis samo zato sto nemas drugu polovinu! Nije sramota, nisi nikoga ubio, nisi pocinio greh, pa da se spustas do zemlje i “klanjas” ljudima koji tvoje dete ne hrane i ne oblace, i ne paze kada je bolesno!
Gde Vam je taj aktivizam, gospodo, da se pomogne samohranim roditeljima? Da im se nadje posao, pomoc, da se njiihovoj deci kupe paketici, da im se pokloni samo jedna cokolada?! Ne, ne kazem da toj deci nesto fali, ali gde je taj aktivizam, sugradjani moji, u ovom slucaju? Ili, u bilo kom drugom slucaju? A moze se, dragi moji, pomoci, moze se unaprediti zivot u mom selu, u mojoj zajednici, mozemo se svi udruziti pa pomoci onima koji tu pomoc zeljno iscekuju. Gde je taj aktivizam sad, kad neka deca nemaju tatu da ih brani na ulici, ili mamu da ih nocu pokriva, da se toj deci sutra pruzi neka sigurnost, skolovanje, bilo sta? Konkretan primer: Sprovedite aktivizam tako da se deci bez roditeljskog staranja pomogne! Da im se kupi garderoba, da im se omoguci odlazak u vrtic, u skolu, u park – tamo je sve besplatno, ali neka deca nazalost nemaju nikog da ih odvede, da im kupi “smoki”, pa jadni i napustani, prljavi i bosi, gledaju kako se druga deca igraju sa svojim majkama, koje po nepisanom pravilu, drze cokoladu, sok, ili omiljenu grickalicu otvorenu i spremnu – kada dete pridje da uzme malo, pa da se nastavi igrati… Naravno, ovim konkretnim primerom ne podrzumevam decu samohranih roditelja, mada i njima treba pomoc, jer cesce imaju nego sto nemaju, ali ovde sam samo htela da Vas podsetim da nas pomenuti aktivizam i na ovaj nacin moze da se sprovede. Da se pomogne onima kojima je pomoc potrebna, a ima ih. Itekako ih ima.
Moram da se obratim SAMOHRANIM roditeljima, oprostite mi, znate valjda onaj osecaj kada vas emocije “drmaju” pa reci same izlaze… Ti, samohrana majko, nista manje ne vredis od prve komsinice koja ima muza i cije dete ima oca. Ti si, zapravo, heroj. Svom detetu i mama i tata, i zastita na ulici, i domacica u kuci, i psiholog i drug, i savetnik i lekar. Ti si, samohrana majko, heroj, jer u nasem zaostalom ( htedoh reci glupom drustvu), hrabrost je biti roditelj, kamoli samohrani roditelj,pa na svojim nejakim ledjima nosis djacke torbe i jos nekolicinu nevdljivih torbi u kojima se kriju tvoji problemi, tvoj strah, tvoja zelja, tvoja upornost i tvoja snaga. Ti si, samohrana majko, zena nad zenama, jer si resila da zivis – da zivi tvoje dete, jer ga nisi ubila ( najezih se dok napisah ovo ubila, ali, znate vec, abortus je NAZALOST veliki problem u velika tuga naseg drustva), jer si mu dala zivot, jer se boris za njegov svaki novi dan, za lepsi obrok, za sto vise smeha, za zdravlje, za to da ga sutra druga deca ne zale sto nema tatu, vec da bude ponosno na svoju mamu heroja i da ima srecno detinjstvo, da ne zali ni za cim, da ima onoliko koliko mu treba. Ti si, samohrana majko, dupli borac. TI si i mama i tata, i zena i muskarac, i podrska i oslonac. Ti si heroj, i nemas ser razlooga stiditi svog statusa ( emotivnog) jer ako si sama ne znaci da manje vredis, niti da tvoje dete vredi manje od deteta koje ima i tatu i mamu. Sva deca zasluzuju srecu i mirno detinjstvo-pa tako i tvoje. I ne sekiraj se, majko nad majkama, izdrzaces ti zivotnu bitku, a kad ti najteze bude imaces u cijim ocima pronaci snagu, a u cijem zagrljaju svu srecu ovog sveta!
A ti, samohrani oce…Ti, koji nocu ne spavas da bi tvoje dete bilo pokriveno dok je napolju uzasan minus, ti, koji ustanes u sest ujutro samo da bi skuvao caj svom detetu, ti koji si i mama i tata, koji si majstor u kuci, a po potrebi i domacica…Ti si heroj, samohrani oce. Jesi, zaista. Jer, okrenuo si ledja svetu, zanemario misljenja ovog zaostalog drustva i resio da svom detetu omogucis sve. I iako te cesto dusa zaboli sto tvoje dete nema koga da nazove majkom, ti znas zasto je to tako. I ko je kriv, i ko NIJE kriv. Znas da tvoje dete ne sme da ispasta. Da ne sme da mu fali. Da ne sme da cezne. Da ne sme da oseti bol, ni muku, ni probleme. Znas, i skupljas snagu u zagrljaju svog deteta, dok stisnes zube i izdrzis nedace i teras dalje. Teras uvek, jer znas da moras, jer ako neces ti – nece niko.
Ne stidi se svog statusa, samohrani roditelju. Budi ponosan, jer se boris za zivot svog ceda i podredjujes time svoj zivot. Na kraju, tvoj zivot je tvoje dete, a dete je smisao srece, nikako razlog da spustis glavu, da se kajes, da zazalis sto ga imas. Nije lako, nimalo, ali cim ti je Bog namenio takvu sudbinu to samo znaci da mozes, da si dovoljno jak, da verujes da ce sve proci, da ce tvoj ogromni trud da se isplati, tvoja ljubav ljubavlju vrati. Samo da su nam deca ziva i zdrava, za ostalo cemo lako!
A VI, gospodo nadlezni, pokrenite taj aktivizam. Neka ne budemo svi tako “plitkog” razmisljanja pa da one drugacije od nas stavljamo u “nizu klasu”. Recimo zbogom diskriminaciji! Recimo zbogom ponizavanju, ruganju, sazaljenju. Da svi ljudi shvate da svi vredimo isto. I onaj samohrani roditelj je roditelj, i ono bosonogo dete sto na plocniku sedi isto je kao i ono iz bogataske kuce – ima pravo na zivot.
Ne dozvolimo podele po stalezu, po klasi, po boji koze. po veri, po emotivnom i finansijskom statusu. Svi smo isti, ljudi od krvi i mesa. I hajde da se kao takvi slozimo, ujedinimo, zavolimo… Da razumemo, podrzimo, pomognemo, da NE OSUDJUJEMO nikog. Neka aktivizam zavlada i nadvlada, neka ljubav caruje, neka “umru” sve ljudske podele…Neka budemo svi za jednog, jedan za sve….
I da, naravno, ti, samohrani roditelju, ne zaboravi… Ti ne vredis manje nego “normalni” roditelj. Ti si snazan, ti mozes, ti nemas razloga za stid, ti treba da se ponosis. Sto sam odgajas dete ( ili decu), sto si hrabran i neustrasiv, sto ti je srce ogromno, a snaga velika. Ti si heroj, samohrani roditelju. I budi heroj, svom detetu. Da se ponosi tobom, da ceni tvoju zrtvu, tvoju ljubav, tvoju snagu i tvoju borbu. Nije lako, i nece biti lako, ali ti znas zasto zivis. Tvoja je bitka teska i duga, ali imace srecan kraj…A onog komsiju ili slucajnog prolaznika koji te sazaljivo pogleda podseti da to svakom moze da se desi, ali da ne moze svako to da izdrzi. Neka ti se dive, i ti se divi sebi. Jer si i mama i tata, jer imas najjaci i najsigurniji zagrljaj na svetu.
A vama, deco samohranih roditelja, samo cu reci: Mozda imate samo mamu ili samo tatu, ali vas “samo mama” ili “samo tata” vole za oboje!!!
ZA KONKURS.