Semafor? Diskreciona linija? Pjesšački prelaz? Kucanje prije ulaska? Zvuči Vam poznato? Ne. Naravno da ne.
Jer, ‘u nas’ je pravilo da pravila nema. Ulica se prelazi gdje ti odgovara, auto se vozi kako ti odgovara, kružni tok je tu zbog mene i samo mene, ostale ko šljivi. Diskreciona linija? Je l’ se to jede?!
Nakon godina pokušavanja da se uvede red u onu prostoriju Đe bude da izvadiš ZK u Opštinskom sudu u Sarajevu, već neko vrijeme primjećujem da se red nazire negdje tamo s Alipašina. K'o biva eto ga, sa'će. Prije bude ono dođeš ujutro u 6, ako nisi zanoćio tu, da budeš bar među prvih deset, pa kad se otvore ona vrata, a svi nagrnu ko onomad u redu za vodu, a ti samo gledaš da te ko ne satre. Pa staneš u jedan od pet redova (ako su otvorili sve pultove), jer onaj jedan na početku po nekom nepisanom pravilu nikad ne radi. I čekaš, pa se u drugom redu od tebe svađaju, pa ko je bio prije, za vratove, jakne, sreća bude onaj policajac vazda tu. A ako slučajno nisi zanoćio ne daj Bože, pa dođeš ono iza pauze, oko 12… braćo, uđeš i ne izađeš. Elem, tako sad napraviše jedan taj red, uđeš fino, stavili ljudi i stolice sa strane ko ne može da stoji dugo. Jedan red, s lijeve strane duž cijelog reda stubići sa lancima kao ogradica, iza ogradice pultovi. Službenik te prozove, ko je sljedeći na redu stane za pult i tako. Ide fino, fercera, šta reći. I još poznavajući naš narod i kakvi smo, ljudi OVOLIKIM slovima napišu ‘Molimo Vas da ne prilazite šalteru dok Vas ne pozove službenik’ (parafraziram, nije baš tačan citat). I tako ja danas stojim, pola sata, ali dobro gužva je i ja sam sljedeća na redu. Stojim i čekam da neko sa jednog od pulta kaže ‘SLJEDEĆI’. A ONA, nacifrala se, ladna trajna, roza ruž, plava boja na očima i dobacuje, peta iza mene ‘Hajde, hajde, šta čekaš’.
…
A ne, realno, OVOLIKIM slovima?! Tačno njoj ispred očiju, u vidokrugu milijardu posto. Još meni pored glave. Eto ako ništa, gledala je u mene. Gledam ja u nju, pa razmišljam, da li da da ili da li da ne? A ne, realno. Pogledam je, ona onako sva usplahirena jer Bože, pobjeći će joj red, čekaće tri sekunde više, ne daj Bože, pu pu pu. Pogledam je, kažem ‘gospođo’, pa joj rukom suptilno pokažem na papir pored moje glave, pa se opet okrenem, pa joj uputim kiseli pogled sa blago kiselim osmijehom. A sve nešto kontam, kud nas ne pobi sve neki meteor, neka nuklearna, pa da ovo fino neko dođe uzorat’, poravnati, nađubriti, pa da se uzgaja neka pšenica da se hrani normalan svijet, ili da se nasele ove izbjeglice jadne što nemaju kuda.
Ili ono kad krenes negdje autom, 4 je sata popodne, taman svi s posla, čekali su od 15 do 4 spremni, prva startna pozicija, sve spakovano, obučena jakna i samo da ono sekunda do 4 i nagrnu vani. Svi su odmah u autima, idu kući, zakrče sve živo, jer svi koriste samo i isključivo glavnu cestu, jer MI GRAĐANI samo glavnom cestom nikako nekom sporednom, ne daj Bože rasteretiti saobraćaj. A ti baš tad trebaš obaviti nešto hitno hitno, prehitno na pola puta do drugog kraja grada. I moraš presjeći glavnu cestu od semafora do semafora. E jadna li ti je majka zaplakala kod kuće. Da se uključiš? Ku'si poš'o? Šta ho'š preko reda? Gdje to piše kad je gužva, jedno auto prođe, jedno se uključi? Kakva nepisana pravila? Iz kog si sela sjahala? Ne'š se uključit’, njegova je misija i on je poslan na zemlju da se ti ne uključiš. Pa ti sjedi i plači, što nisi krenula da se spremaš na vrijeme s posla kao on, fino, u 14:35 su započele zvanične pripreme za izlazak na vrijeme, tempirano, u 16:01 u vozilu, 58 minuta lagane vožnje od M. Dvora do Socijalnog, dok još nije prevelika gužva u 16:15, tad mu već treba 75 minuta do kuće. Još ako izvučeš da je muškarac, na konju si. Ispred tebe žena? Ili te žena treba pustiti? Bolje je da parkiraš pored, odspavaš, pa sutra ujutro fino nastaviš svojim putem. Ona, nju to uopšte ne zanima. Ona je krenula svojim putem, svojim autom, svojom ustaljenom rutom i nju uopšte ne zanima da skrene pogled čak ni u retrovizor da pogleda ako će promijeniti traku. Ona ide svojim putem, a ti ko ti je kriv što si na cesti u isto vrijeme. Moli Boga da živ dođeš do sljedećeg semafora.
Ipak, u svemu prednjači ubjedljivo, nikad zamijenjeno niti oduzeto prvo mjesto, nije kružni tok kao što ste pomislili, već apsolutni pobjednik svih pravila u nepravilima je DISKRECIONA LINIJA. Da, ta famozna riječ što se jede. Jer, bolje je da su napisali hamburger, umjesto diskreciona linija. Tu postoje sad razni motivi nepoštivanja diskrecione linije. Od nerazumijevanja šta uopšte ta riječ znači, do potpune nezainteresovanosti za bilo šta okolo osim za šalter, do onih koji misle da je ovaj svijet stvoren za njih i samo njih… I tako dođeš u opštinu da ovjeriš dva papira, pa nakon sve psihofizičke torture koju istrpiš čekajući u redu, kilometarskom naravno, za ovjeru dokumenata, kada konačno dođeš na red natovari ti se za vrat neka gospođa koja misli da će puhljanjem tebi za vrat stići ranije na red. A ako joj se ne daj Bože najljubaznijim tonom obratiš i zamoliš da se odmakne i sačeka dok ti završiš, jer diskreciona linija… Odakle ti pravo, kako se usuđuješ, kakve linije, ona samo gleda papire svoje na pultu, ko si ti da nju učiš o linijama, da joj kažeš gdje da stane… Poželiš da si juče pojeo onaj kolač sa mišomorom i da se više nikada nisi ni probudio, a posebno ne danas na dan najgorih osuda i diskrecionih linija i koji te je đavo uopšte natjerao da ideš išta ovjeravati danas.
Jer, utorkom između 11h i 15h se ne ovjeravaju papiri. I ne vuku mačke za rep.
Gdje prestaje logika, tu počinje Enjoy Bosnia and Herzegovina.