Kaže se u našem narodu: „Odsviraj, odsviraj, pa i za pojas zadeni!“. Drugim rečima, svirka je neko vreme interesantna, a kasnije, kakva god da je, ume da postane opasno iritantna, posebno ako onaj koji svira, u retkim trenucima kada prekine sa sviranjem, dobaci nekome ko malo zasvira da ga svirka opasno iritira.
„Sviranje“ o kome ovde govorim je uradak koji se emituje na RTV već dosta godina. Isti uradak, se vrti po raznim internet kanalima, a preuzimaju ga i druge televizje, tako da smo svakodnvevno izloženi jednom ili više primeraka istog. Radi se o skeču (ili šta je već to) „Državni posao“. Za one koj ne znaju o čemu se radi (ako takvih uopšte ima), već godinama možemo da pratimo dogodovištine tri državna službenika, Đorđa Čvarkova, Dragana Torbice i izvesnog Boškića. Prvi je starosedelac, što bi se reklo „pravi Vojvođainin“, druga dvojica su dođoši, Torbica je potomak nekoga iz opake „osme ofanzive“, dok je Boškić novosađanin sumnjivog porekla, po svoj prilici srbijanskog. Oni pripadaju trima generacijama, Čvarkov je najstariji, Torbica je srednjih godina, dok je Boškić tek par godina na poslu. Tako se, pored stereotipa dođoša i nađoša iz dana u dan nesmetano plasira i ejdžizam, gde su oni stariji nadrndani mizonisti, srednja generacija primitivna, a najmladji ne znaju ništa i prigluči su (obična g*#na, što bi rekao već navedeni Čvarkov).
Ipak, iako toliko različti, svi oni imaju nešto zajedničko, a to je da rade državni posao. Državni posao je posao snova, jer su narečena tri gospodina stalno na pauzi, dolaze na posao i odlaze kako hoće, nikada ne rade ništa, radni prostor, računar i telefone koriste isključivo u privatne svrhe i niko im ne može ništa.
Šta, dakle, možemo da naučimo od državnim službenicima:
- Državni službenici su neradnici bez obzira na godine
- Državni službenici su korumpirani
- Državni službenici ne rade ništa, pa onda naprave pauzu
- Državni službenici ostavljaju svoje banalne poslove (potpis i pečat) nedovršene godinama
- Državni službenisi su nedovoljno obrazovani i nespremni za inicijativu
- Državni službenici su skloni populizmu zbog nedostakta kritičkog mišljenja
- Državni službenici telefon, internet i sva sredstva za rad koja u im pod rukom koriste u privatne svrhe
- Državni službenici vode privante telefonske razgovore u radno vreme
- Državni službenici su obična … (što bi rekao Đorđe Čvarkov)
Neko će me, s pravom, pitati gde vidim problem i zar nisu gotovo svi sitkomi zasnovani na poigravanju stereotipima. Nije problem samo u stereotipima niti u umetničkom izražavanju (iskreno, nisam uspeo da pronađem nekakvu umetnost u „Državnom poslu“, ali nalazim da su skečevi uglavnom zabavni). Problem je u društvenom kontekstu. Drugim rečima, ako ispričate vic o Jevrejima, to je vrlo neukusno, ali ako ste to uradili u Nemačkoj 1938. godine, to nije samo neukusno, nego i svesni ili nesvesni poziv na linč. Ako ste još pritom Rom, komunista ili homoseksualac, stvar postaje tragikomična. Zamislite sada da se takvi vicevi ponavljaju svakoga dana po više puta. U stvari, ne morate da zamišljate, jer se upravo to i dešavalo – progon Jevreja je počeo karikaturama i vicevima, a završio se u Treblinki, Sobiboru, Aušvicu i na sličnim mestima. Što reće gospon Gebels, sto puta ponovljena laž je istina…
Konačno dolazimo do pravog problema – medijska kuća koja sebe predstavlja kao primer nezavisnog novinarstva i zahteva od svih nas da se solidarišemo sa njihovim bolom zbog smene ovog ili onog urednika uz podršlu novinarskih udruženja koji stalno ističu kako im neko stavlja „metu na čelo“ stavlja metu na čelo svim državnim službenicima, jer svi oni su (da ne citiram opet Čvarkov Đorđa).
Zašto me to boli? Prosto, zato što nije istina. Naravno, ima i takvih službenika kakvi su prikazani u „Državnom poslu“ i, verujte mi, kao državnog službenika to me boli više nego bilo kog drugog, jer takve osobe brukaju profesiju. Kao što ste mogli da pretpostavite, ja sam državni službenik u prosveti i poslednjih godina mogu da osetim učinak profesionalnog novinarstva RTV. Razlitiči službenici, prijatelji i saradnici me pozivaju na mobilni, čak i školski telefon ljuteći se što neću da izađem sa časa i da im se javim, jer ja radim taj posao snova, državni posao i mogu da se javim kad hoću, kao neki od one trojice. Da ne pričam o tome kako mi prijatelji prebacuju da radim dnevno 3-4 sata. Evo nešto i o tome da progovorim. Zaista provodim do 5 sati dnevno u neposrednom radu sa učenicima. Moj posao se tu ne završava, već je moj rad sa učenicima praćem akcionim istraživanjem, proučavanjem literature, poboljšavanjem nastave, sastancima sa kolegama, individualnim konsultacijama sa učenicima. Pored toga što sam predmet koji predajem moram da poznajem savršeno moja obaveza je budem kompetentan u određenim oblicima pedagogije, socijalne i razvojne psihologije, menadžmenta, organizacije i metodologije istraživanja. Najteži deo tek ide – posle obavljenog posla ja ne mogu da se jednostavno isključim, već se emotivna i kognitivna aktivnost nastavlja i kasnije.
Mogao bih da vam ispričam seriju epizoda o državnim službenicima iz svoj branše, ali ću se zaustaviti ne dve koje podsećaju na doživljaje ovih iz „Državnog posla“.
Pre nekoliko godina pri odlasku na posao, pošto sam istovremeno razmišljao kako da spojim od prvog do prvog sa svojom ogromnom platom i psihički se pripremao za prvi čas, neoprezno sam prelazio ulicu i zakačio me je kamion. Odleteo sam, proverio da li mogu da hodam, odvukao se do škole. Brzo su me odvezli u bolnicu, lekari su reagovali brzo, stavili mi povređenu ruku u gips (imao sam sreće, stradala je samo ruka). Posle toga sam otišao sa rukom u gipsu da držim nastavu. Lekar je ustanovio da je u pitanju teža povreda, a pošto sam bio u odlasku na posao dobio sam na ime osiguranja nešto više od hiljadu dinara. Uporedite ovo sa Torbicom kome povredu koju je dobio rvajući se s medvedom (opa, ni nacionalni stereotipi nisu izostali) prikazuju kao povredu na radu.
Pre par nedelja mlada nastavnica je došla na posao ranije kako bi prisustvovala učeničkoj prezentaciji u sklopu jedne vanškolske aktivnosti. Jednog trenutka joj je toliko pozlilo da je pala kao sveća. Molila je da ne zovemo hitnu pomoć kako bi prisustvovala učeničkoj prezentaciji. Kada je hitna pomoć (koju smo ipak pozvali) odvezla pošle su joj suze zato što neće moći da radi sa svojim učenicima tog dana. Uporedite ovo sa Čvarkovim, Torbicom i Boškićem koji izlaze sa posla čim se naljute na nekoga ili im prosto „dune“…
Konačno, može neko da me pita zašto me boli „Državni posao“ kada ja nisam jedan od tih državnih službenika (ili bar tako tvrdim). Zato me i boli. Stigmatizuju se svi državni činovnici od strane onih koji su, kako oni tvrde, ugroženi. RTV mi crta metu na čelu. Ja moram da progovorim, jer već dobro znate: prvo su došli po radnike u administraciji, ja sam ćutao jer nisam bio radnik u administraciji…
Kada vas smeste u stočni vagon i povezu ka koncentracionom logoru možete samo da pevate „Đurđevdan“. Ja ću se klackati ka nekakvom gubilištu znajući da sam uradio šta sam mogao.