Kad sam ljetos trebao krenuti za Grčku,mnogi su mi govorili “Gdje ceš dole?”,”Kriza”,”Veliki je to put,daleko”,itd.O putu bi se mogao napisati roman,ali ne isplati se,jer čim neko vidi malo duži tekst odustaje od čitanja,jer vrijeme je novac,a ničiji doživljaji nisu toliko zanimljivi da su tuđeg vremena vrijedni,pogotovo pred računarom.Ali,da se vratimo na temu.Grčka,jadna i bijedna zemlja,zamislite što bi rekao moj kum,oni mogu na bankomatu podići dnevno samo 120KM.Pa,ja u Banjaluci mogu svaki dan na bankomatu uzeti koliko mi srce poželi.I opet kažu da loše živimo,da smo po životnom standardu iza Albanije,da smo crna rupa Evrope.Ono što sam mogao primjetiti u Salonikijiu,da je grad skuplji za život od Banjaluke,doduše ne znam kolike su im plate,ali tu su negdje,ne vjerujem da su veće,jer prosto nije moguće da oni imaju veće plate od naprednijeg i boljeg BH entiteta.Golim okom se može vidjeti kako svakodnevno Monastirou ulicom dostojanstveno marširaju ponosne kolone sirijskog naroda,koji će uspjeti kako će se kasnije ispostaviti zavaditi dvije bratske zemlje na Bajakovu.Gledajući te nepregledne kolone ljudi koji su morali napustiti svoja “vjekovna ognjišta”(omiljeni izraz naših novinara),sjetih se ’95 i našeg heroja koji reče da jednom rukom ratujemo,i da će neprijatelj pravu snagu tek osjetiti, kad i drugom zamahnemo.Prafrazirajući “američkog Cezara”,mogu dodati,kad smo i drugom krenuli da ratujemo,toliko smo počeli napredovati u suprotnom pravcu,da smo na kraju zauzeli Banja Luku,Beograd,Vojvodinu itd.Ali,to sada nije tema,već da se vratimo našoj priči.Provodeći vrijeme na drugom podneblju,duboko negdje u sebi nesvjesno počnemo da upoređujemo sve to sa našim zavičajem.Prvo što počnemo da poredimo su ljubimci na četiri točka(takođe izraz kojeg naši reporteri prosto obožavaju),pa putevi,onda bi se mogla dodati hrana,tržni centri,ljudi…more,jbg,mi ga nemamo,ništa to je otprilike to.Da,zaboravih dodati sunce koje je zaista posebno,mada opet najsurovija istina leži u riječima našeg proslavljenog estradnog pjesnika:”Tuđe sunce loše grije”.Bilo kako bilo,ta kolijevka evropske civilizacije nema ništa da ponudi,osim nekih starih tvrđava,kipova i amfiteatara.Sve im je toliko staro da čovjek ne povjeruje kako se niko do sada nije potrudio da to sve sruši.Kod nas u Bosni,onog trenutka kad se ustanovi da je prošao rok trajanja(obično je to nekih pedest godina)nekoj građevini odmah je rušimo,što da nam smetaju te starudije.Međutim,kod njih nije tako,oni to sve nekako čuvaju.Vole da kopiraju,kradu nam muziku,kradu ovim “našim” Makedoncima ime,i često se pitam kako im to svijet toleriše.Taj Halikidiki dižu u nebesa,a samo su do početka prve noge,kako oni kažu(brat Srbin je njihove noge prekrstio u prste),tj. do Nea Moudanije izgradili autoput koji je besplatan.Ni to ne pomaže uspavanoj Kasnadri koja se pokušava probuditi preko srpskih turista,ali ne ide,pošto srpski turisti više vole ići tamo gdje im zbog tablica lupaju automobile,jer se ipak osjećaju ljepše,ugodnije,u zemlji u kojoj uvijek mogu reći:”Ma,ko nas bre zavadi?”.Ne možete u Grčkoj reći:”Što se zviždali ’95?”nema smisla,jer ta himna više ne postoji.Za Sitoniju se može kazati da je divlja noga,pokoji zalutali slovenački turista,ništa posebno,a popovsku nogu neću ni da komentarišem.Eto,kad se sve sabere možete biti srećni što živite ovdje,a ne tamo.Moja djeca su stalno pitala:”Tata, kad ćemo se vartiti kući,ne možemo bez bliznakinja(ja im uporno govorim da nisu bliznakinje,ali “uzalud vam trud svirači”,popuštam,na kraju ih i ja tako zovem),onog pogleda sa našeg prozora,tata,molim te”.Razumijem svoju djecu u potpunosti,jer kako samo veličanstveno izgledaju u mraku,za razliku od ovog sumornog pogleda prema solunskoj luci.Pa tom Monastirou ulicom kruže samo narkomani,prostitutke,i ove jadne izbjeglice.Kako da se poredi sa one dvije ljepotice?Ne može,jednostavno ne može.
Nedjelja,20.09.2015.
Jutro je,baka Olga šalje poruku,”Evo idem upravo sa glasanja,kako ste?”Odgovaramo u maniru kasnih ranoranilaca da smo dobro,doduše malo uspavani,ali dobro.Ta nedjelja prolazi dovoljno lagano,da već u osam uveče svi portali javljaju da je ovaj ateista Cipras dobio izbore.Pomislih,njegova sreća što u dijaspori nema glasačkih kutija.Ali opet mi nije jasno kako nema nekog džaka iz Argosa sa neprebrojanim glasačkim listićima?Ponedjeljak osvanuo,a ateista ne da popovima,koji nose Jevanđelje,da priđu sali,pokazuje na Pavlopulosa i kaže:”Priznajem samo ovog momka”.Da ironija bude veća,ni utorak čestito nije osvanuo, a već se čuje:”Cipras objavio sastav nove vlade”.Cinizam koji se ne može opisati riječima.On se dogovori prije izbora o koaliciji,i to obećanje održi.Samo da bi odmah formirao vlast.”Kakav licemjer!Što se ne ugleda na naše političare kod kojih nema obećanja o koaliciji prije izbora, oni kažu “razgovaraćemo sa svima”,i to je poštenije.
Srijeda, 23.09.2015.
Probudih se i pomislih,da li je ovo sve san?Da li sam zaista bio u Helenskoj Republici?Uhvati me strah,zatvorih oči,i pred njima se pojavi ta magična promenada obojena u plavo.Pokušavam da šetam,međutim miris koji more donosi me toliko opija da polako već lebdim nad njim,i pitam se zar je onom Englezu za “I’m Still Standing” trebala “Promenade des Anglais”,pored ovakve ljepote.Opijen lebdim,a pred očima mi se smjenjuju slike Bijele kule,Galerijevog slavoluka ,Rotonde…odjednom sam na Lagada,zvekeću sablje,konjica se čuje,topovi udaraju,a plavo more postaje crna rijeka iz koje se čuje jauk i glas ranjenika.Svi ti jauci i glasovi odjednom se pretvoriše u dobro poznatu melodiju “tamo gdje cvjeta limun žut”.Zejtinlik,da, to tužno i herojsko mjesto.Na krilima te melodije
dođe do vizantijskog cara,prerušenog u očaravajuće i čudesno odijelo (u)lice Tsimski.On me praktično probudi iz sna,ali mi na kraju reče:”Vidiš,taj tamo kod tebe što je napravio te bliznakinje jednog dana možda dobije neko svoje odijelo,samo to odijelo neće moći biti gospodskog kroja,jer je već zauzeto.Tu se konačno probudih,pogledah kroz prozor i ugledah dva velika transparenta iznad bliznakinja. Na jednom je pisalo:”Postoji li život prije smrti?”,a na drugom procijenite sami.