Piše: Haris Ćutahija
Bosna i Hercegovina još uvijek nije demokratsko društvo, to se ne treba posebno obrazlagati i argumentirati. Jednostavno, nismo još razvili svijest pluralizma, ne znamo prihvatiti druge i drugačije. Vidjeli smo to kroz nebrojene primjere reakcija na proteste, uključujući i zadnji – Povorku ponosa u Sarajevu.
Biti aktivista u društvu kakvo je Bosna i Hercegovina nije lako. Nađete se na udaru vladajućih stranaka, njihovih uhljeba i botova i one mase koja glasa za njih jer direktno ili indirektno ima koristi od njih. Proglašavaju vas stranim plaćenicima, soroševcima, opozicijskim botovima, pederima, nevjernicima i državnim neprijateljima. Uopšte nije bitno to što se zalažete za legitimne i racionalne stvari, za njih ste najljući neprijatelj, neko koga oni smatraju manjinom i samim tim vam pokušavaju uzeti pravo na stav i na kraju, pravo na slobodno izražavanje.
Kako reagovati na to? Prije svega, neko ko se bori protiv diskriminacije, korupcije, nasilja i drugih problema našeg društva je patriota, šta god vam rekli. Svaka pozitivna promjena u društvu je rezultat aktivizma. Da u ljudskoj historiji nije bilo društvenih promjena i njihovih inicijatora, ne bi postojala civilizacija i ljudi bi još uvijek bili u kamenom dobu. Insistirati na promjenama nije samo okej, to je dužnost odgovornog građanina. Ako u društvu postoji nepravda, moramo sve uraditi da to promijenimo. Izlaskom na izbore, na proteste, uključivanjem u nevladine organizacije ili aktivizmom na društvenim mrežama. Oni koji vam to osporavaju, ne žele dobro našoj državi i narodu.
Najveći neprijatelji države su upravo oni koji aktiviste proglašaju izdajnicima i aktivno se bore protiv promjene. Morate shvatiti da oni vas ne mogu razumjeti. Nisu u stanju. Njima jednostavno nije jasno da neko sasvim besplatno izražava političke stavove i bori se za promjenu bez interesa, jer to oni nikad ne bi uradili. Njihova ljubav prema stranci i etničkoj grupi je uslovljena sitnim ličnim interesom. On stranačkog dobročinitelja stavlja ispred države, Boga i naroda i to se neće promijeniti. Tako se bori za egzistenciju i vi ste njegov neprijatelj. Jedan od mnogih paradoksa takvog mentalnog sklopa je što on sebe najiskrenije smatra većim patriotom od vas jer je njemu stranka zamjena za svaki drugi identitet, uključujući onaj državni, a on je voli iznad svega. Kada se zauzmete za bilo šta, on se odmah drekne "šta je s bolesnom djecom?!", a liječenje te iste bolesne djece se finansira humanitarnim SMS porukama zbog njega i njegovih.
Ne treba ih ubjeđivati da ste u pravu, oni ne znaju šta znači integritet jer su ga davno prodali. Svog lagodnog života se nikad neće odreći zbog principa koje ne razumiju i u koje ne vjeruju. Nema veze što ugrožavaju budućnost vlastite djece, što njihove komšije odlaze u inostranstvo u potrazi za normalnim životom ili što duboko u sebi znaju da nisu u pravu. Oni su loše osobe. Nikad se nemojte osvrtati na komentare tih nemoralnih spodoba, oni su sub-ljudi bez samopoštovanja i integriteta i kao takvi nisu kompetentni za zauzimanje stava niti su dostojni shvatanja za ozbiljno. Aktivizam je najpatriotskiji čin i to vam niko ne može oduzeti. Sa historijske distance, borci za promjene će biti jedini ljudi vrijedni pomena u ovoj epohi naše zemlje.
