Srednjoškolsko obrazovanje čijeg sam sistema dio već 6 mjeseci rasadnik je zanimljivih fenomena koji imaju tendenciju da oduševe kao i da razočaraju čovjeka koji neposredno radi sa učenicima i pažljivo prati njihovu zaista jedinstvenu narav. Radi se naravno o kolektivnim fenomenima koji imaju trend da se manifestuju na većem broju učenika koji postupaju na isti ili sličan način. Naime, u razgovoru sa kolegom, ustanovili smo izuzetnost jedne pojave koja se tiče učenika stručnih škola i njihove uključenosti u proces praktične nastave.
Sjetio sam se sebe kao srednjoškolca (što i nije bilo tako davno). Prisjetio sam se velikih odmora koje smo dijelili sa kompanijom iz stručnih škola. Mi, gimnazijalci, gledali smo ih sa dozom straha ili zbunjenosti kako rade razne ludosti poput vriske, psovke ili tuče. Djelovalo je kako oni to rade sa takvom spontanošću tako da ih niko nije sprječavao u tome, što je postalo utjelovljen dio kulture koji je u temelju pripisan stručnim školama. Sve zajedno je postalo dio njihovog identiteta; da prave belaj po školi a nastavnici u startu fukncionišu odbrambeno kada sarađuju sa tom djecom. Barijere koje su izgrađene zbog sličnog odnosa su jasne i značajno utiču da ova pojava bude izraženija. Ova tvrdnja vrijedi za odnose u školi, a neprirodan omjer teorije i prakse čini se da usložnjava ovaj problem jer djeca jednostavno ne mogu da izdrže silnu suhoparnost u sivim učionicama.
Međutim, ova djeca pokazuju izuzetne rezultate na praktičnoj nastavi. Koordinator za praktičnu nastavu ima problema kad ide u posjetu firmama što su zaposlile naše učenike. Taj problem je neugodnost koju osjeća kada mentori počnu da hvale učenike koji su poslani na praktičnu nastavu. Bizarnost ove situacije otvara vrata ozbiljnoj diskusiji. Diskusiji o učešću praktične nastave u obrazovanju naše mladeži u srednjim školama. Koliko je realan i, u konačnici, efikasan način obrazovanja mladih ljudi koji dobivaju formalno znanje u školama na tradicionalan način, a pored vrtoglavog rasta tehnologije koja im pruža visok kvalitet informisanja na mnogo lakši način. Trudimo se zadržati ih u ustanovama koje liče na sanitete gdje je zatočen ogroman potencijal što djeca imaju. Zauzvrat dobijamo njihovu tišinu, pomirenost i letargičnost koja će poslije značiti neuključenost u procese, manjak znatiželje i avanturizma koji su potrebni kada je emancipacija u pitanju. Neće se složiti vladajuće strukture koje žele podobnost.
Veliki je izazov na nastavnicima da zadrže nivo interesovanja učenika. Iz perspektive nastavnika u najavi, imam priliku da pričam sa kolegama u zbornici. U pola razgovora zapitam se da li bi čak i ja mogao ostati miran dok slušam izlaganje ove osobe. Možda bih, iz poštovanja prema govorniku. Ali iz pozicije tinejdžera, mislim da manjak entuzijazma kod profesora tokom izlaganja samo je vjetar u leđa njihovim provokacijama i manjku koncentracije. A upravo tim nastavnicima puna su usta profesorstva i vlastite uspjehe kao nastavnika mjere kroz količinu tišine koja se desi na tim časovima. Jedna stvar je gora od nemirnog razreda, a to je potpuno miran razred.
Da se vratimo na praktičnu nastavu. Dalji razgovor sa kolegom nametao je sličan rezon. Zašto djeca iz stručnih škola pružaju tako dobre rezultate na praktičnoj nastavi? Ne samo to. Oni se zauzimaju za taj posao. Redovno donose svoje kartone sa ocjenama prije rokova, informišu se o dostupnosti praksi i jednostavno rečeno, žele da rade posao. Boravak u učionici shvataju kao gubljenje vremena, a energija koju tu pokazuju jednom rječju je nevjerovatna ali, nažalost, loše usmjerena pa se manifestuje kroz psovke, vrisku i vrijeđanje.
Da li je vrijeme da obrazovanje razmisli o načinu izvođenja nastave? Vjerovatno je davno bilo vrijeme, ali je korak ka tome revolucionaran, a društvo ga se plaši i odbija da misli o tome. Ovaj primjer ukazuje na jednu dodatnu dimenziju koja je nešto dublje ispod površine, a tiče se ne samo stručnih škola. Čemu eksluzivan boravak u učionicama koji ni izbliza ne može ponuditi operativno znanje koje može ponuditi neka firma na praktičan način? Zašto je teško prevagnuti na stranu praktične opremljenosti? Sjetim se masnog novca koji sam dao za prilično veliki broj časova na kojima se profesori nisu pojavljivali. Zar nisam mogao platiti nekom privatniku da me nauči dobar posao za isti novac koji sam bacio na sate koji nisu bili održani?