Nacionalni izdavači, pardon izdajice

susnicas / 18. Februar 2010

Opet ja tako pregledavam svoj inbox kad naiđoh na tekst izvjesnog Dragana Bursaća. Autora ne znam od ranije, a vjerovatno ni on mene. Pretpostavljam da je po struci novinar (možda i griješim) i da ovim tekstom brani novinarsku struku od samozvanih novinara, kolumnista i razno-raznih “medijskih“ plaćenika, koji, eto da bi bili uspješni i zapaženi moraju biti prvo talentovani u nacionalnom (i naravno vjerskom i državnom) izdavaštvu, pardon izdajstvu, a onda i u drugim vidovima „izdajstva“ (drugarskom, stranačkom, poslovnom, ideološkom, moralnom i sl.). Da imate cijelu sliku, u nastavku vam dajem tekst, a poslije njega moj komentar.

 

“Kako postati strani plaćenik (uputstvo bez psovki)


Obrazovani ste? Načitani? Skloni skribomaniji? Otvorenog duha i uma? Suviše često kritikujete desničarske organizacije? Vi ste gotovo idealan kandidat za stranog plaćenika u oblasti medija (novinar, kolumnista, urednik čak).

E, sad, da je to baš tako lako, nahrlila bi svekolika bratija Obora, ne bi li dobila kakvu paru na tekućem računu. A svi znamo da ima ono ali, koje sreću kvari. A nije Muhammad (Ali).

Prvo i osnovno pravilo svakog plaćenika, koji iole drži do sebe je da mora izdati nacionalni, vjerski i naravno državni interes.

Dakle, moraš znati koji je i kakav interes lokalnog popa, ima li Audija ili je obični skrušenik (poželjno je, recimo da se uputiš u imovinsku karticu vladike Kačavende, lijepo bi bilo da znaš nešto o neofensi-šerijatu i njegovom provođenju po idejama Cerićevim). Moraš, budući ,,strani plaćeniče“ da znaš šta znači biti zapravo ,,strani plaćenik“. Shodno tome, trebao bi znati i šta je pleonazam i konglomerat riječi.

Idemo dalje. Recimo, na tvom putu nacionalne izdaje, uvijek će stajati dobro obučeni i naučeni nacionalisti, koji će te pitati gdje si ti bio dok je Rastko odlučio da postane Sava i izborio autokefalnost tog turobnog ljeta 1219, kao Simeon. Onda mu moraš objasniti u hipu kako je mirio Vukana i Stefana. Sve ti je to, enciklopedisto, plaćeništvo. Moraš znati, nema druge.

Kad te neko pita koje je platežno sredstvo u Neumu i Orašju, kao iz topa pukni: ,,Kuna!“, jerbo si informisan. Pismenost i smislenost možeš predočiti i pisanjem na temu ,,Trebaju li nam minareti, kad ih ni Švajcarci neće“. To je već ozbiljno pitanje i kao pravi strani plaćenik moraš balansirati, a balans je najvažniji. Sa jedne strane valja podržati slobodu izbora, recimo feredže i ostalih vjersko maskenbalskih dogodovština, a sa druge strane moraš adekvatno opravdati i sekularnu državu.

Savjetujem ti da čitaš Ibn Halduna, preteču današnjih sociologa i saopštiš plebsu nešto o njegovoj nauci o kulturi.Tako ćeš pomiriti islam i zapad, a time priopštiti kako si poznavalac lika i djela Samuela Hantingtona.

E, sad si već ušao u dubine plaćeništva i leće ti pokoja parica.

I tu je prekretnica. Možeš odustati, upisati neki master, učlaniti se u SNSD, kupiti kaput, i to je to. Osim ako nisi dupli igrač (ali o tome drugi put).

Ovako, ako si suvi ,,fajter plaćenik“ vrijeme je da se pored religijskih, počneš baviti i državno-političkim pitanjima. Tu ti mogu pomoći raznorazni familijarno-porodični odnosi. Recimo, svako ima nekog, ko je u SNSD-u. Raspitaj se, sezona je slava, ljudi popiju pa svašta torokaču. Naćuli uši! Recimo par ključnih izraza i fraza ove sedmice: Štrabag, Milin nasljednik, pare za kvazi-referendum, ko koga i zašto tuži u Rafineriji Brod.

Sad se već možeš baciti u ,,istraživačko novinarstvo“. A, to ti je domen Eliot Nesa u Oboru, koji mora da se ponaša kao Betmen. Od prvih para, za pretpostaviti je da si kupio snimač, lapče-topče, kvalitetne cipele i da si se malo uljudio.

Tako,tek-tek, sređen kreni na prezentacije. Nije bitno čega, od vinarije Vukoje, do Geteovog instituta i Rotari kluba.

Shvatićeš da se ista bratija od 70-ak ljudi kreće po čaršiji.

Ideš na viši nivo, a para kapa. Sad već možeš početi i čitati, Odmah, ali odmah uzmi prebjege. Oni su najsrpskiji. Npr. omiljeni Srbi su Ahmet Hromadžić, Skender Kulenović, Ivo Andrić, Emir-Nemanja Kusturica, Meša Selimović. Njihova djela vrijede. Zaista! Saznaćeš. Ako čitaš.

Tu ćeš već početi razlikovati čovjeka od njegovog djela.

Sad je na redu poslednji stadijum. Moraš se upoznati sa stranim kulturama, jezicima i uopšte svim ksenofobičnim fanaticima.Odmah, shvati i predoči ljudima da je Amerika jedina imperija, koja vodi permanentno ratove na Kisindžerovim krilima zadnjih 40 godina (ako ti to objave zli plaćenički mediji onda se možeš nazvati VIP-ovcem). Ne ovcom!

Malo se bavi i 7. umjetnošću. Gledaj filmove. Sad su bar svima dostupni. Pogledaj ,,Cajtgejst“. Provali veliku sionsku zavjeru i objelodani je.

E, sad ide najvažnija stvar.

Neće svakog da prime u novinarski ološ zvani ,,strani plaćenici“. Ali, ne brini, možeš bez problema da budeš raznosač informacija od tačke A, do tačke A, pošto je B iz druge partije, možeš da srbuješ, kroatiš se i bošnjačiš.

Onda si domaći plaćenik i ne moraš čekati da te mrski Soroš, B92, Fond za otvoreno društvo, Helsinški odbor i ostali cimaju za koju kintu.

Na kraju krajeva u Oboru, poslije nagaznih mina ima najviše novinara, tako da ti je egzistencija skoro pa zagarantovana.

A mogao bi da opsujem na sve ovo. Ali neću!”

 

 

Ma shvatio sam ja šta je on htio reći, ali me tu nešto žulja...!

Ma sve on to pametno zbori, fakti su fakti pa nek’ se prozvani prepoznaju, nego eto, opet mi tu nešto u konceptu ne štima...!

Pitam se koju poruku šalje članak, eto osim da se neki prepoznaju, da se ukaže na profesionalni i moralni ambis novinarstva i „skribomanije“ (koji je uzgred prisutan svugdje)? Da li je to, u eri interneta, e-medija, blogova, facebook-a pisanje rezervisana vještina odabranih i obrazovanih žreca i druida? Da li je „skribomanija“ „načitanih“, „obrazovanih“, „otvorenih duhom“, „plaćenika“ i (ne)istomišljenika nešto što nije dobro i poželjno u otvorenom i civilizovanom društvu koje je kalendarski duboko zagazilo u 21. vijek.

Pa šta ako su plaćenici, pa svi smo mi nečiji ili sami svoji plaćenici. Pa šta i ako su plaćenici, ako proizvode dobre i ljepljive tekstove. Pa druže, ako si talentovan, a nisi ničiji plaćenik, onda budi bolji, ljepljiviji. Zasijeni ih, piši iz srca i budi popularniji! Šta kažeš, bi ti, ali ti ne daju, nemaš gdje!?! Pa izbori se da ti daju, da imaš gdje i s kim i s čim, djeluj sam, napravi svoj blog ili stranicu, nađi prostor za svoje djelovanje, okupi istomišljenike, pokreni neke e-novine ili redakciju! Šta kažeš, bi ti, ali za to treba para!?! E pa onda ništa, budi „talentovan“.

Zašto ovako reagujem? Jer mi cijeli tekst miriše samo na jedan zaključak, da je najbolje ćutati, tako nećeš biti ni strani ni domaći plaćenik, ni novinar ni kvazinovinar, ni građanin, ni šupak, ništa...., a možeš se i pozdraviti sa svojim državnim, nacionalnim, vjerskim a bogami i sa svojim privatnim interesom, jer će ih iskrena desničarska bratija unovčiti, izlizati, zasrat, a onda njima šopat i tebe i ostalo pučanstvo od izbora do izbora dok se ne potroše, a kvazidesničarska bratija (SNSD i dr.) će vam iste te interese čupati iz usta, prati od govana svojih prethodnika, nemušto krpiti nebuloznim zakrpama (jer na kraju krajeva nisu oni pravi i upućeni desničari i mitomani, već eto onako...), pa kad ih dovedu do neprepoznatljivosti i apsurdnosti, onda će tim mutiranim interesima opet šopati pučanstvo od izbora do izbora, ali će ovi to raditi pametnije, šopaće ga i sprijeda i otpozadi i kroz svaku rupu...., da slučajno pučantsvo ne počne razmišljati o nečemu drugom (hrani, obrazovanju, standardu ili velikoj nuždi npr.). Jer najbolji je „neopredijeljeni glasač“, plaćenik i oportunista svake vrste i zanimanja, čija opredijeljenja jedino zavise od toga šta je veliki manitu izjavio danas, šta juče, a šta će sutra....! Sačuvaj nas bože „opredijeljenih i neplaćeničkih birača“, oni su već čvrsto zauzeli strane i stavove, naročito ako ti stavovi odudaraju od desničarskog odnosno kvazidesničarskog programa, a podudaraju sa „ne daj bože“ stavovima one Nataše Kandić i Fonda za otvoreno društvo.

Opet kažem, umnogome je Gdin Bursać u pravu, ali ipak preporučio bi mu da zauzme stranu, nauči prepoznavati slobodno pisanje čija opredijeljenost izlazi iz iskrenih ličnih uvjerenja i iz frustracija koje su zbir svijesnosti naše nakaradne stvarnosti, osjećanja za vlastitu i tuđu (ne)pravdu, znanja o tome „kako bi nešto trebalo biti“ i (ne)mogućnosti da individua sama nešto promjeni. Takvo pisanje, pa neka je i „plaćeničko“, za mene je mnogo bolje od onog koje zavisi od dnevnih političkih prognoza, TV mantranja, tumačenja naše prošlosti i mitova ili od glasa velikog manitua iz centrale! Lako je biti neopredijeljeni kritičar...!

Samo ne znam baš koje nacionalne izdavače stranci više (žele da) plaćaju (ako uopšte plaćaju)? Jednog foteljaša koji je gospodar života i smrti u jednoj zemlji i odlučuje o svemu ili neko novinarsko piskaralo ili pomenutu Natašu Kandić i njoj slične hrabre pojedince, čiju ulogu, iskreno govoreći, ne bi igrao ni u jednoj zemlji bivše ex yu ni za koje pare (iako joj se divim i sa njom dijelim mnoge stavove). Ne zato što mislim da je pogrešna, nepotrebna i antipatriotska (naprotiv mislim da je i ispravna i patriotska i preko potrebna plamenskim društvima ex yu prostora), već zato što smatram da generalno naši ljudi i društvo nisu zaslužili toliku žrtvu jednog malog čovjeka.

Dajte ljudi, budimo realni, jer dok mi piskaramo i galamimo za to vrijeme foteljašima, pravim narodnim i građanskim izdajicama, lova od prodaje interesa običnih građana, kapa sa obe strane:

 

  • jedan privatni interes = 1 KM (kada plaćaju domaći poreski obveznici, a evro kada plaćaju stranci),

  • jedan vjerski interes = 10.000 KM,

  • jedan nacionalni interes = 1.000.000 KM,

  • jedan državni interes = neprocjenjivo (država/nacija/vjera to sam ja).

 

 

E pa prijatno....

 

Banja Luka, 24.12.2009. godina Srđan Šušnica Šule


Od istog autora

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.