“Šta se to ori u gradu sivilnom?, – upita jednom vrli (malo)građanin neki.
(Kto je ta, šta je ta?
Otkuda je ta, buka, da prostiš?)
Nit’ je aglomeracija željezarska,
Nit’ ezan džamijski,
Već zvuci soundsistemski.”
Skontali smo još odavno da je ovaj dosadni grad postao pretih za bilo kakav vid normalnog življenja, bar jednog tipičnog mladolikog bića. Jednako tako je postao pregluh za vapaje i potrebe tog istog bića. Zovu ga uzavreli, čelični grad. Jah… Znaju li da su njegovi hladni stanovnici pravi mekušci. Mali je to industrijski grad u kojem je ugalj iz podzemlja mrki, a njegovi građani na površini još mrkiji. Prođi ulicom i vidjet ćeš prazne poglede, a ispunjene tegobom. Treba tu sumornu tišinu malo razbiti, ni manje ni više nego bukom. Ali onom malo drugačijom, nižih frekvencija…
…sve je započelo nekako tinejdžerski naivno, godinama unazad – druženjem na pojilu, u parku, u garaži, stanu, pa u podrumu, pa u radionici (eto dokle stigosmo – od zajedničkog klošarenja pa do zajedničkog rada i aktivizma). Evolutivni je to napredak jednog tako malog plemena. A uglavnom je niklo iz nekog podzemlja grada.
U to naše pleme svako dođe sa svojim čudnim karakterom, ponekom životnom tegobicom i ostade tu među rajom. Jer se tako svako od nas oslobađao tih svojih tegoba. A spojila nas je u to doba i oslobodila između svega ostalog – muzika. Muzika koju uglavnom nikad nismo mogli čuti u našem mjestu. A ni okolo, kilometrima daleko. Morali smo nekada prelaziti razne granice: državne, legalne, moralne, umne, emotivne, intelektualne… sve dok nismo skontali da je došlo vrijeme da muziku koju volimo moramo sami sebi stvoriti i tako obrisati sve ove granice. I tako probiti zvučne barijere. Razbiti neugodnu tišinu među ovim ljudima i nadjačati sablasni zvuk teškog uzdisanja i kukanja. Stvoriti buku udarom niskih frekvencija. Vibrama koje se prenose talasno sa mozga na tabane (a kako drugačije podići prašinu tišine nego tim istim vibrama!).
-Ajmo odraditi underground party u gradu, reče neko.
-Pa ajmo!
-Ajmo ga sada premjestiti izvan grada u prirodu, reče neko drugi.
-Ajmo i to!
-Ajmo sad kreirati svoj vlastiti Do It Yourself festival. Eh, tu smo sad zaglavili…ta buka koju smo mi prvenstveno stvorili iz vlastitih hedonističkih poriva i interesa, zaintrigirala je sada publiku. I čak dobila svoje ljubitelje!
Sljedeći korak je bio jasan – izgraditi svoj vlastiti soundsystem, sa samo jednim jasnim ciljem – da moćne frekvencije basa ispisane porukama borbe i otpora prenesemo na ljude.
I ostalo bi sve u pasivnim maštanjima da se nismo pokrenuli i da ovog proljeća nije procvao, reći će raja, prvi bh. ručno rađeni soundsystem. Jest, ručno izg/rađen – plemenskim, neiskusnim, radišnim JAH rukama. Zato što svaki šaraf na tim moćnim drvenim zvučnim kutijama zavrnut šarafcigerom, svaka pora u drvetu išmirglana šmirglom, svaka strana kutije ofarbana valjkom – sve je odrađeno mehanički ručno, a opet s ljubavlju automatski. I tako nastadoše masivne drvene zvučne kutije, najprije duboko u podrumu, daleko od očiju i ušiju mase. Daleko, ali ne još zadugo.
Zvuk iz kutija soundsystema je pušten. Buka uveliko stvorena. Prašina dignuta, a tišina prekinuta. Ček zapravo, soundsystem je prozborio najprije proljetos iz prašnjave radionice, potom ljetos iz dubokih šuma iznad grada, jesenas gostovao u drugom sablasnom gradu, a sada čekamo momenat kad će definitivno probiti i ove zvučne zidove NAŠEG GRADA. Moramo naći taj plejs!
Ali dok stignemo do te stepenice, odlučismo nedavno osposobiti manju pokretnu verziju našeg zvučnog diva. Ovaj mini soundsystem pokreće se pedalama i zuji gradom vibrirajući i šaljući snažnu poruku. Prenoseći pozitivu i forsirajući osmijeh na licima prolaznika koji ostanu blejati u tu čudnu pojavu. Da, da. Ali to je već neka druga tema za neku drugu aktivističku priču. Priču koja se nadovezuje na ovu. Jer ovo je tek početak buke.
I ne ne, nije ovo priča o muzici, ovo je priča o otporu zvukom. Moćnim zvukom koji neki poput ovih pitaca sa početka priče zovu bukom. E pa da, mi volimo buku, jer bukom našeg soundsystema stvaramo otpor sistemu ovog društva. Priča o soundsystemu će se možda pričati, ali mi bi najviše voljeli da se ona čuje.
Jer u mrtvoj tišini, svaki živi zvuk je (hala)BUKA!
“ZA KONKURS”