Čitanje najvećih djela savremene književnosti, a istovremeno po mom skromnom mišljenju i najvećih djela svevremene svjetske književnosti, odvelo je moje razmišljanje potpuno novim putem i otvorilo pogled na neke drugačije horizonte i osobine same sebe kakve do tad nisam se ni usudila priznati da posjedujem, a kamoli bez imalo predomišljaja iznijeti ih ranjivo na vidjelo.
Gledajući na ostale epohe književnog stvaranja uviđam da sam čitajući hronološkim redom knjige tih stvaraoca i sama potpadala pod njihov uticaj, ulazile u njihove snove i prilagođavala se njihovom razmišljanju. U antici sam suosjećala s mitskim junacima, noseći njihov tret i bodreći ih; u romantizmu sam živjela u oblacima s Wertherom, ili pak u realizmu, silazila nenadano nazad na grubu zemlju brzim padom. No, svi su se ti moji prividni karakteri raspršavali kad bi vrijeme odradilo svoju dužnost, jer ipak nijedan nije umio da u dovoljnoj mjeri zadrži me pripijenu za sebe, ma koliko i ja i ono težilo k tome. Uvijek sam se vraćala onom starom principu: ni na nebu ni na zemlji, nedovoljno shvaćeno i prilično nesigurno. Ali, modernizam je drugačiji. Čini se kao da me uhvatio u koštac i ne pušta tako olako ni pod pritiskom vremena. A ja, mada svaka shvaćena zabluda zaista snažno zaboli i to na mjestu gdje već dugo ništa nije boljela, čvrsto se držim za njega i ostajem. Svaka nova istina manje boli, a i to što boli čini se da mora tako i da bude, a kao takvo i nije teško za podnijeti.
Savremena književnost u sebi je sakupila sve ijednu prijašnju epohu na jedan izvanredan način: smještajući svu složenost problema u jednog malog jednostavnog čovjeka iz kojeg u najgorem izvlači najljepše i najvrjednije, a zna se da tad je to jedino i moguće. I svaka nova prepreka, ma koliko uobičajena i gorka, tu je da preporodi čovjekovu vjeru u svoje sposobnosti koje više nisu primorane ostati zatomljene i samim tim činiti čovjeka nesretnim i izgubljenim u vremenu u kojem živi.
U vremenu u kojem ja živim, i u kojem je i njihovo stvaranje jednim dijelom obitavalo, zbog svih tih edostižnih ljepota njihovih misli, ne osjećam se manje usamljenom niti bezvrijednijom od onih drugih, potpuno suprotnih mene, koji umiju da idu samo dobro utrtom stazom. Ovdje kompliciranost označava samo priprodnu potrebu čovjeka da se nosi s ovakvim jednim složenim svijetom kakav danas jest.
I najveća spoznaja koja sam uvidjela jest da: život je uvijek onakav kakvim se usudimo živjeti, ne kako drugi kažu ili odrede. I mada ja sama još ne provodim neke njihove misli u djela, tvrdim da ove knjige i ova književnost umiju itekako promijeniti život jednog pojedinca. Sad na koji način ću ja se usuditi sprovesti to, to je moja odluka..