Maša je stajala na balkonu i nisam mogla da vidim kuda je to čežnjivo gledala,šta li je to tražila u zalasku sunca…Vjetar se borio sa njenom kosom.Nisam znala koliko dugo tu stoji.
,,Mašo, ulazi unutra!Prehladićeš se!Šta radiš tu ?! ’’
,,Čekaj majko!Samo da čujem pjesmu do kraja,onda ću ući’’
Otvorila sam vrata,približila joj se…Muzika se čula.Ma odakle je taj zvuk?!Okrenula sam se i imala šta vidjeti: mlada gospođica je izašla na vjetar,ali je ponijela i radio sa sobom.
Ma čula se neka poznata pjesma,ali šta je to?!Prepozna srce tu poznatu pjesmu,iako je odavno nije čulo.O, da!To je to!Sjeća na neke davno proživljene trenutke : ,,Indeksi –Da sam ja netko’’. Kako smo nekada uživali uz ovu stvar…
Pogledah u svoju kćer,a ona i dalje zuri u onu istu daljinu..Ćutala sam.Stajale smo jedna pored druge,samo osjećajući muziku,shvatajući poentu ljubavi prema ljudima,a riječi nismo rekle.
Eh,šta čovjek sve preživi,pa opet ljubav prema ljudima nikada ne iščezne…međutim moju misao prekide njen glasić!
Majko,zašto su dani ovoliko pogrešni?Zašto u svojoj mladosti ne mogu uživati čitavim srcem,pjevati,družiti se,smijati se i pamtiti svoju mladost po ljepoti?A ništa od toga ne osjećam i ništa mi ne stvara bezbrižan osjećaj čak ni zagrljaj nekog jako dragog.Ništa se ne čini potpunim. Osjećam se kao biljčica koja nema dovoljno sunca,pa se zato suši i ne može da pokaže svu svoju ljepotu i snagu.
Čak i kad sam srećna pomislim : bože, pa ima ih toliko više nesrećnih.Pa jesam li ja zaslužila da se radujem kada neko tamo negdje plače jer ne zna kako da preživi sutrašnji dan. Zamislim se ja tako u nekoj porodici,u nekom apsolutnom beznađu.Potpuno proživim svu tu muku,i pitam se sve što bi se i ti ljudi pitali,i osjećam sve što bi oni osjećali.Pomislim kako gledam svoju plačljivu i bolešljivu djecu koja iz dana u dan sve više i više venu,a nema se ni za grumen soli.Nema se.Shvatam. A onda se svađamo,lomimo.Ne boli samo to što su nam želuci prazni,ne boli samo to što nemamo ni da se obučemo,niti što nam je hladno.Boli to što se čak i u ovoj nesreći mi ne držimo zajedno,što gađamo jedni druge oštrim riječima,psovkama,a one jednako bole kao i šamari.
Potom neko čuje za nas,kako mi siromašno živimo,kako se ne znamo snaći u ovom svijetu,kako nam je teško. Pa pošalju oni,pošalju neku eminentnu televiziju da sve to snimi i prikaže gradonačelnika kako nam je udijelio 50 KM, vreću brašna i dva litra ulja.A naši problemi i dalje ostaju sa nama.Neko će i pogledati tu reportažu,rastužiti se,a potom nastaviti svoj posao.Možda prebaciti kanal.Ne treba da im neko mrači dan.Moju neurednu djecu i dalje neće niko počastiti bar toplom riječju.Nazivaće ih ciganima,nazivaće ih prljavcima.
Nije meni žao nas starih,djece mi je žao.Nekad ustanem po noći pa ih gledam kako spavaju.I sve molim boga da sanjaju nešto lijepo,sve molim boga da zaborave na našu sirotinju.
Tako se ja zamislim pa se pitam da li da plačem,pa se pitam koliko njih tamo negdje ima,za koje niko ama baš niko ne brine…o kojim niko i ne misli,a možda su bitniji nego svi mi zajedno.
Plašim se, majko! Ne znam ni šta me čeka u budućnosti,koliko ponosna ću biti na sebe kada me dotakne naša realnost.Šta kada završim fakultet, prijavim se na konkurs za posao,a neko se samo podsmijehne mojoj diplomi,trudu i radu,mojoj muci i mome znoju…Noćima i noćima provedenim nad knjigom,i konstantne brige da li ću i taj zadnji ispit položiti.I konačno dobijem tu diplomu,ali trenutak sreće ipak u ovoj državi traje kratko.
Vidiš li majko kako se sve promijenilo?! Ništa više nemamo na šta bi mogli biti ponosni.Nije samo to što nemamo para,više nemamo ni duha.Možda mogu uz ,,vezu’’ da se zaposlim ,,na crno’’,možda uspijem dobiti sezonski posao.Ko zna šta je tamo negdje zapisano za mene….
A ipak možda budem sjedila u kafani od rane jutarnje kafe pa do sumraka,kao i većina omladine,trošiti bog zna koliki neotplaćeni kredit.A uveče u klub….
Uz naše priznate umetnike narodnjake,malo alkohola ili neke psihoaktivne supstance od jutra plesati,do jutra pokušavati da zaboravim gdje ja to živim,i šta me to čeka kada mojih roditelja više ne bude.Ko će mi to dati pare da opet,samo još jednom zaboravim.
Ali doći ću kući,skinuću šminku,pod toplom vodom maskara će se razmazati,ruž će izblijediti na usnama.Ona odjeća koju si ti platila ko zna kako teško crnčeći,biće skinuta.Pogledaću se u ogledalo,samo će oči uprte u onaj lik sa suprotne strane zvijerati u prazno.Neću znati koga to gledam…Nekad ambicioznu djevojčiu na koju su svi tako mnogo polagali,sve petice,primjerno vladanje.Izgleda da to sada tako malo vrijedi.
Vaspitala me jesi lijepo,ali taj odgoj je sada u sukobu sa cijelim svijetom kada pređem ovaj prag.
Živim i u strahu za koga ću se ja to udati?Zar za ove momke koji se ni sami o sebi ne znaju brinuti,kojima je mama potrebnija nego žena.Neko ih je vaspitao drugačije nego li ti mene. Uživaju oni,niko ne kaže da su srećni…ali uživaju. Pa koliko god to uživanje njima bilo na odmet.
Mnogo pohotnih žena,mnogo žena željnih ljubavi biće oko njih,marihuana,alkohol,smijeh,uzvraćanje osmijeha na njihove preduhovite šale,tijela puna želja i nezadovoljstva..Zar ja mogu od njih očekivati da me paze i da me vole?
Ja shvatam da smo mi siromašna zemlja,da nemamo mnogo novca…I to da nas svako tlači i želi da gazduje našim bogatstvima ne bi li ostvario dobit?Ali ako nemamo novca,pa gdje li smo to dušu izgubili?! Zar je toliko sitna bila da smo je konačno izgubili?!
-Mašo,šta ti je?Zašto si tako negativna?Pa zar je zaista sve ubijeno u tebi?Pa zar ti Mašo ne možeš svijet učiniti boljim?Zar nemaš onaj smijeh duše koji sam nastojala da usadim u tebe?!Pa zar si zaboravila sve one radosti koje čine život?? Koliko god da je sivo,opet jednom iza oblaka promoli se sunce.Beskrajnu si tugu probudila u meni.Ti si moje,ti si najmoje.Nema tuge,nema nesreće u našim srcima,jer drugima trebamo takve.Ima još nešto sem ovoga u čemu smo se našle.Možeš ti mnogo učiniti za druge ljude,za tuđe živote,i samim tim ćeš biti srećnija.Ako ti se nešto ne dopada,promijeni to!Ako imaš ideju sprovedi je u djelo!Ja znam koliko možeš i koliko znaš,samo ne znam kakva je to tvoja ideja.Ne znam koliko očekuješ da svijet bude savršen?!Pričaj mi o tome,pričaj mi sve!
-Ne tražim ja ništa posebno mama.Samo malo nade,samo malo ostvarenja snova.Onih najbitnijih ako ništa.Tako bih voljela da promijenim toliko toga u ovoj zemlji.Tako bih voljela,ali se čini da su to zaista nemoguće stvari.
-Pa šta bi ti promijenila?
Mi smo sada u krizi,mada se čini da nikad nismo ni izašli iz nje.Imamo toliko toga što možemo iskoristiti i sami sebi pomoći.Pa zalud sva ova priroda koju nam je gospod podario.Zalud,kad niko ne želi da se potrudi da se iskoristi to što nam je dato.Svi očekuju neki dar sa neba,a dar nam je već dat.Samo mi moramo da se pokrenemo već jednom.Jeste bio je rat,ali je od tog rata prošlo 20 godina.Ako ne sad kad će biti vrijeme za promjene.A toliko ih siromašnih živi u gradovima,i ništa ne rade..nema koristi ni državi ni njima od tog uzaludnog sjedenja i zurenja u prazno…Da sam neko,pa bilo ko ko ima neki jak uticaj u državi ponudila bih im rješenje: želite da sebi pomognete,pa dođite na selo,radite,neće biti mnogo u početku…ali ipak dođite,napravite porodicu.Dođite,nije selo toliko strašno,vjerujte!Lijepo je!Pa samo priroda i čist vazduh su dovoljni da vam bude lijepo,da ojačate svoj duh.Prazna su nam sela.Napravite svoj raj,uredite kako želite,odužićemo vam se,samo nam pomozite!A vi umjetnici slikajte,muzičari pjevajte..ali hej, pa ne možemo mi svi biti pjevači i umjetnici…zar je to lak posao?Ne!samo ono što je kvalitetno treba da opstane!
Učiteljice učite djecu kako je život lijep,ali kako ne smiju biti lijena,kako moraju učiti, kako moraju zaslužiti sve,pa i posao!Ali ih prije svega učite kako da vole,kako da vole jedni druge,kako da se međusobno pomažu,da ne zavide,da ne gaze sve kako bi stigli do uspjeha.
Radnici radite i gradite nam državu,pravite puteve,da se što lakše uvežemo,da se povežemo,i izgradimo ljubav…
Pravićemo parkove,pravićemo zgrade…sve ćemo zajedno…dok se malo ne oporavimo…svi ćemo imati pomalo…ali niko previše i niko premalo…
I svi ćemo biti zajedno,vlast će se i ako ima neke mane,boriti za svoj narod,štititi ga,i čuvati mu ugled.Pa nismo mi svi do jednog oni ,,divljaci Balkanci’’ kako nas nerijetko nazivaju ostali narodi.Nismo.Samo smo imali tu nesreću da živimo na ovoj raskrsnici gdje su nas uvijek tukli i napadali kako je ko mogao,nekad smo dobijali a nekada i gubili.Kao posljedica mnogo se bijesa nagomilalo u nama,pa sad i jedni druge siječemo,vrijeđamo,ne samo komšije,već ni kao narod ne možemo da se složimo,svako misli da je pametniji od onog drugog.A kada okrenete leđa nekome svome,postajete slabiji nego ikad.
Ne tražim mnogo od svoje države,želim da znam da će se moj trud isplatiti.Da ću to što danas učim moći primjeniti sutra u nekoj fabrici,u nekom drugom možda kreativnijem poslu.Ali da znam da me svemu tome uči neko ko je zaista kvalifikovan,ko je uvijek spreman da mi odgovori na moja radoznala pitanja.Da,neko ko je stručnjak. Želim da znam da će država željeti da iskoristi moju sposobnost,da me ne pusti da tek tako odem i unaprijeđujem privredu druge države jer me oni više cijene.
Želim da svi koji žive u mojoj državi ne osjećaju potrebu da je napuste,želim da se i oni koji ne pripadaju mom narodu osjete sigurno.Da penzioneri,koji su svoj vijek proveli ovde ne budu izostavljani,kao da ne zaslužuju da se neko i prema njima lijepo odnosi.Želim da ni oni ne budu zaobravljeni.
Želim nam svima više dobrote,više srca za druge ljude.Ne možemo to ostvariti dok uvažavamo neke nisko kvalitetne stvari.Treba nam duše da bi razumjeli druge…možda je to čak i osnovno da bismo bilo šta drugo započeli,da bi uradili nešto za sebe,za druge ljude ali i za svoju državu…
Začulo se lupanje.Neko je otvarao vrata.
,,O,pa šta vas dvije radite tu?Hajde uđite unutra,stigle su nam komšije…Donijeli su tortu,Mirna se porodila!!’’
Da,to je bio moj suprug.Maša je već otišla,a nisam uspjela ništa da joj kažem.Ništa da je ohrabrim,ništa da kažem što bi joj pomoglo da uspije u tom svom cilju da mijenja ovo crnilo u kome živimo.Neka shvatiće ona sve to i sama.To je moja pametnica.Krenuh da ugasim radio…ugasila se i pjesma ,,Jutro će promijeniti sve’’. Možda i hoće,i možda ja ta jutra neću dočekati,ali bar imam nekoga ko hoće.Pričaće mi jednom o tome,kada se sretnemo u nekom drugom svijetu.
Za konkurs ,,Da sam ja neko” …