Majstori sa mora

.. zatim predivni školjka stadion, miris mora i lavande, te lude bengalske vatre i baklje na tribinama, pa bučna i originalna Torcida, zatim blentavi gol koji je Slišković zabio Ljukovčanu iz kornera, oni nestvarni prodori Gudelja kroz poljudsko blato ..

Oguman / 05. Oktobar 2021

Majstori sa mora

 

Legao sam na bijeli, rutavi tepih sa nekim vezenim kvadrantima po njemu, zatvorio oči i slušao zvonki glas komentatora Ede Pezzija:

Na golu Simović, ispred njega desno Zoran Vujović, pa Tipurić i Vulić, i prinudno na lijevom boku Branko Miljuš. Zadnji vezni je neumorni Drago Čelić, pa Andrijašević, Blaž Slišković, Asanović i stameni Ivan Gudelj. U samoj špici napada Stjepan Deverić i brzonogi Zlatko Vujović.

Hajduk ove sezone izgleda sjajno. Redaju se prigode, golovi i evropske utakmice. Padaju rekordi i Poljud je krcat svake druge nedelje. U gradu se osjeća neki poseban štimung i dalmatinska opijenost našim ponosom – splitskim bilima. Ima li Hajduk danas snage da nastavi sa briljantnim igrama iz evro utakmica i konačno na svom bunjištu uknjiži važne bodove u domaćem šampionatu ..

Rečenicu prekida visoki i usplahireni tenorski glas, vjerovatno legendarnog komentatora Ive Tomića:

-Gol, gol na Kantridi!!

Riječka haubica, Mladenović Ivica!

Neposredno nakon početka utakmice lopta je šunjala sa lijeve strane terena, pa se ubacivanjem kroz sredinu našla ispred protivničkog šesnaesterca, na onom polukrugu tačno ispred buketa igrača u bijelim i crvenim dresovima. Namjestila se tako našem Ivici koji je onda opalio ispod koljena svom snagom i spremio je u donji desni kut vratara Petranovića.

Rijeka – Velež, jedan na prema nula već na samom početku ogleda. -

 

 

U mom gradiću su svi navijali za FK Rudar. Rijetko ko je navijao za lokalnog rivala OFK Prijedor. Bio je to manji i siromašniji klub sa skromnijim sportskim dometima od lokalnog fudbalskog gazde. Što se tiče velikih klubova iz prve SFRJ lige, najviše se navijalo za Crvenu Zvezdu ili možda Partizan. Tu i tamo natrčali bi na nekog navijača Dinama, vjerovatno jer je Zagreb geografski bio najbliži veliki grad.

Izgledalo mi je da smo samo moj ćale i ja navijali za Hajduk iz Splita. Kada me neko pita kako i zašto, nemam pojma. Kum Ranko i tetak Brc su me znali zavitlavati da pređem da navijam za Partizan, nudili u šali slatkiše, lopte, igračke, dresove samo da pređem u prave boje, ali nisam ni pomišljao na to. Ni u ludilu. Znam da je ćale gotivio majstore sa mora, pa sam onda prirodno i nekritički istu strast preuzeo i ja. Vjerovatno su otvaranje novog velelepnog stadiona u Splitu zbog Mediteranskih Igara 1979. godine, kao i Hajdukovi fudbalski uspjesi u Evropi u sezonama 79/80 i 83/84 doprinijeli tome. Kasnije, osamdesetih su se pojavili novi klinci iz Splita koji su pikali neki drugi sport, a mi smo samo nastavili započeti trend i ispratili Kukoča, Rađu, Perasovića, Sobina, Duška Ivanovića, Luku Pavićevića i ostale kako pokoravaju košarkašku Evropu. Jugoplastika ili PoP 84, ime je bilo u drugom planu.

Dakle hronološki, prvo je ispred zgrade na Urijama u ulici Kozarskoj 21a gdje smo stanovali počela ljubav prema fudbalu, a onda mi se desio Hajduk. Taj fudbalski romantizam i zanos, zatim predivni školjka stadion, miris mora i lavande, te lude bengalske vatre i baklje na tribinama, pa bučna i originalna Torcida, zatim blentavi gol koji je Slišković zabio Ljukovčanu iz kornera, oni nestvarni prodori Gudelja kroz poljudsko blato i davanje golova, onda radio prenosi utakmica kao neki dragocjena putovanja dječje mašte, pogodci Zlatka Vujovića, pa onda reprezentativni gol Radanovića na Poljudu protiv Bugara i epska ekstaza Mladena Delića, igranje Hajduka u evro kupovima i utakmice protiv francuskog Metza, bugarske Trakije iz Plovdiva ili Dnipro iz Dnipropetrovska, taj sveti bijeli dres sa petokrakom u njemu, ..

Sve me je to opčinilo i očaralo. Bio sam omađijan i zaljubljen, priznajem. Tu su onda uplivali negdje Bokšić i Jarni kao mlade nade splitskog i jugoslovenskog fudbala, a nizali se igrači poput veznjaka Nenada Gračana, beka Milija Hadžiabdića, centarfora Bursaća, golmana Varvodića i Pudara, ..

Onda je nečujno na naša vrata došao rat, pa nakon pojedenih godina i ozbiljna životna iskušenja koja su prekrila ove nevine dječje emocije. Na kraju, život me kao zrelog četrdesetogodišnjaka baš prije nekoliko godina odveo drito na Poljud. Hodao sam lagano, kao u Bajaginoj pjesmi „Kad hodaš, ne zastajkuješ“ i moje noge su nekako same birale put do svijetlog fudbalskog hrama. Nakon tog suočavanja i svih ovih ludih godina, bio sam tiho radostan i miran, ispunjen, kao poslije molitve.

Naravno, kako to u stvarnom životu često i biva, jedan običan klip na You Tube-u me, sasvim iskosa i neočekivano, emocionalno nokautirao. Na njemu je završetak jedne od prvih skupština udruge Naš Hajduk i u epilogu sastanka, čitava dvorana ustaje i pjeva jednu od Hajdukovih himni. Tu su Zlatko Vujović, neki zaista stari hajdukovci i neka nova dica.

Suze su same krenule.

Shvatio sam odjednom svu radost i tragediju Hajduka.

Njegova snažna, dugačka i bogata istorija daju mu taj evergreen šmek dok mu dalmatinska emocija i nesavršenost, čežnja i vječita nada da će sutra biti bolje daju ranjivost, ljudskost i vitalnost. Na kraju krajeva, kad pogledaš more u daljini možeš da osjetiš beskonačno hajdučko srce i neiscrpnu snagu koja traje.

Hajdukova najveća djela su tek ispred nas, iako je to jedan dobrostojeći stodesetogodišnjak sa silnim usponima i padovima, prevratima i borbama. Nesavršen je i uvijek nekako iza onog racionalnog Maminjovog Dinama, ali sa vječitim dišpetom da ćemo im jednom za svagda dohakati.

Neki bi rekli, a moj kolega Tomislav iz Zagreba i parafrazirao, treba zaista biti svojevrsni mazohista pa navijati za splitske bile. Pa ko bi normalan, kao moj drug Staja recimo, nedavno krenuo sa klincima kolima iz Beograda, pa preko Tuzle za Split, da pogleda jednu prvenstvenu utakmicu Hajduka?!

Tako se to voli, jebi ga ili što vele današnji klinci – ko razume, shvatiće!

Čuvena je legenda i pjesma o Žari i Parangalu, ali to su već žive zajedničke uspomene navijačkih grupa diljem bivše Jugoslavije.

Na kraju, jedno ipak znam i to svaki pravi hajdukovac može da potvrdi, svi smo prolazni samo Hajduk živi vječno!

 

To što tražim od tebe

Nisu čak ni pobjede

Samo srce to, tvoje Hajdučko

Svima poznato.

 

Kad jednog dana ostarim

i zadnji put te pozdravim

Umrijeću ti ja, a ti nikada

to već svako zna.

 

Tu na tvome sjeveru

Odakle te bodrim ja

Neka nova će lica stajati

I iste snove sanjati.

 

Oguman


Od istog autora

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.