Došla mi je drugarica iz Poljske. Pardon, iz Evropske Unije. Vole ti Poljaci reći da su iz Unije više nego hljeba se najest’. Donijela mi neke poljske slatkiše. Na njima piše samo ‘Made in EU’. Nigdje znaka Poljskoj. Jebiga, nekima Unija baš dobro došla.
Elem, odlučila ti ona tako da napravi malo proputovanje Balkanom. Išla do Albanije. Svidjela joj se. Išla i do Srbije. Ona joj se, kaže, nije svidjela. ‘Vidiš, Srbi nisu baš prijatni ljudi’ kaže na engleskom sa jakim poljskim naglaskom. Ironično, tvrdi da poljski nije pričala godinama. Živi u Austriji sa momkom Austrijancem i ne da mu da priča njemački. Kod njih u stanu samo engleski je dozvoljen. Kaže da joj je to sad maternji jezik. Kad smo već kod matere, ni mater svoju baš nešto ne miriše. Kaže da bi je se najradije odrekla. Valjda je previše poljska, šta ja znam. Možda ona hoće neku unutrašnju mater. Malo više unutar centra zbivanja, bliže centru moći i evropskoj superiornosti. Samo joj još evropska mater fali da bi bila ganc Evropljanka.
‘A šta fali Srbima?’ pitam, čisto iz radoznalosti. ‘Gadni ljudi. Nešto me čudno gledaju. A svi im trgovci namrgođeni. Ja im dajem pare, a oni ni hvala, ni dođite nam opet. Ovdje su ljudi drugačiji. Cijene to što sam došla sa svojim parama. Smiješe mi se u prodavnicama i vidi se da im je drago što sam tu.’ ‘Čuj, drago im. Nama nije drago ni sebe vidjet’ u ogledalu’, pomislim. A pogotovo da je zbog para. ‘Ali, nekako mi ih žao’ nastavlja. ‘Ja sam ovdje došla kao bogata Evropljanka i strašno mi je žao kad vidim ovoliki jaz među nama’ kaže moja Pjegava.
E, žao je i meni nas, pomislim. Ne zbog tolikog jaza materijalno, već što smo doživjeli da nas k'o zadnju fukaru gledaju i sažalijevaju i Poljaci, i Česi, i Slovaci, i Bugari. Pa mi dođe drago onda makar što su trgovci u Srbiji bili nadrkani. Nek’ se vidi da ne damo dušu za pare. Sjetim se priča koje sam ja od svoje matere (koje se, neka hvala, ne bih odrekla za 100 Europskih Unija) čula o siromašnim Čehoslovacima koji su u Jugoslaviju dolazili na more pa ih Jugosloveni gledali k'o ova moja Poljakinja mene sad. Pa mi onda nekako najviše žao mene, što nisam, eto, doživjela da i meni bude žao nekog što nema para k'o ja. ‘E, ima da odem u Gruziju, kad-tad’, pomislim. Pa da malo i ja glumim bogatog evropskog turistu. Ima da im šetam po Tbilisiju, čudim se otkud redukcija vode i žalim se na bezobrazne dućandžije što mi se ne keze u facu dok kupujem magnet sa Khachapurijem na njemu. I obavezno da im pričam kako mi je žao što nemaju para. Jebiga, nek’ vide ljudi da sam duševna.
Uhvati me neka tuga što neće i nas da prime u tu Uniju, pa makar i preko veze. Šta su to Poljaci bolji od nas? Nekako mi se sve to čini kao možda i podla osveta onima koji su nekada mislili da su bolji od drugih. Ili kazna za nedostatak odanosti u nekim prošlim ratovima. Kazna onima koji su neko vrijeme bili sami epitom ideje ove iste Unije koja se sad od nas ograđuje i figurativno i bukvalno. Pa čak i fizički mi se nekako čini da se udaljavamo od Evrope. Do 2013. mi je društvo iz Lijepe Naše često znalo objašnjavati kako su oni Centralna, a mi Istočna Evropa. Sad mi se, bogumi, sve češće obraćaju sa ‘vi izvan Evrope’, pa se svaki put malo trznem, ogledam oko sebe da nisam, nesretnica, već i završila u toj zlosretnoj Gruziji, ni ne primijetivši. Zbuniše me ljudi, više ne znam ni šta je geografija ni šta politika. Ispadoše to iste stvari. Pa mi pade na um da pitam šta je sa priobalnim dijelom Hrvatske, onim što se uvija uz BiH. Je li on bio Centralna ili Istočna Evropa? I da li je sad apgrejdovan u Zapadnu, ili je i on s nama u Gruziji.
Ne znam, nisam pametna. Jedino što znam je da Poljska nije Njemačka, pa da ga jebeš. Niti će Polski Fiat ikad biti Mercedes. Pa da je sav oblijepljen u ‘Made in EU’ naljepnice.