Ljetnim kinom ćeš me – Ljetnim kinom ću te

 

Ja :  Majko da li da pišem  ovaj tekst  o Ljetnom kinu?

Majka:  Da li je tebi malo nepravde koju si do sada pretrpila oko toga?

- TEKST NASTAVLJA ISPOD OGLASA -

Ja: Majko možda je ovo moj oproštaj od ovog grada, a možda tek neki novi početak?!

Majka:  Ne luduj, molim te, mani se toga, nađi nešto drugo da kucaš.

Ja:  Ali majko možda je ovo nesvakidašnji konkurs, možda  moje riječi zaista dopru do nekoga.

- TEKST NASTAVLJA ISPOD OGLASA -

Majka: Nakupićeš se stresa opet, a ni starog se nisi riješila,  ne goni pravdu, vidiš da sam te u pogrešno vrijeme rodila.

Ja: Dobro vidjeću da izumim neki vremeplov pa  da se svi porodično vratimo u neka stara vremena, ajde laku noć.

Majka: Ne vileni do kasno  noćas, ranije lezi,  laku noć.

 

Oprosti mi majko  još ovaj put i neka ti je srećan rođendan, pa da ti sledeće godine kupim poklon od moje glumačke plate ili barem nekog honorara zarađenog u struci. 

 

Bundžijskog sam karaktera, slabo primjenjujem tuđe savjete. To je jedna od onih urođenih stvari ili mana, kako god. Niko me tome nije učio, vrlo je prosto,  kao kod Dostojevskog  koji kroz lik Grušenjke kaže  “Meni kako dođe u glavu, ja tako postupim”.

Ljeto. Trebinje. Početak jula mjeseca. Dosada. Melanholična kolotečina svakodnevnih žalopojki bridi svuda oko mene.  Guši me taj dokoni stav, nerad i kulturni nered. Guši me  mladalački negativitet i nesposobnost da se mrdne dupe. Guše me plakati i muzika folkeraških giganata koji dopiru sa skoro svakog kutka grada. Guše me jednostrane konverzacije tipa: “Samo daj kafu da se razbudim, kada prođu vrućine može i rakija, ej pogledaj kako se obukla, ova je mogla  izaći gola,  ovaj dere nosom oblake, a nema pas za šta da ga ujede, e moja ti, ova ti je bila sa pola grada, a sve glumi neko poštenje”.

U sebi vrištim: “ Manite me te priče mahalaši, da vas iz života ne manem”.

Podvlačim crtu i čvrsto dajem sebi obećanje da neću više biti dio tih gluposti. Krećem da tražim  nešto da radim  korisno, da um sačuvam, ljeto je, ljepota je, šteta je da dangubim.  U tom trenutku imam 27 godina, pohađam master studije glume na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu, ali se nalazim na privremenom boravku u rodnom gradu jer raspust je .

Ispred jednog kultnog trebinjskog  objekta prvi put javno govorim o svojim aktivističkim idejama, gdje dobijam podršku i inspiraciju za „osvajanje“  prostora Ljetnog kina. To  Ljetno kino nalazi se u centru grada i ne služi svojoj, a ni bilo kojoj drugoj, svrsi  skoro  30 godina.  Taj su prostor  najviše koristili lokalni narko zavisnici i komšije ugostitelji koji su ga zatrpavali smećem. U tim trenutcima slušam isključivo bend Zemlja gruva, a posebno sledeće stihove :

 “Kad svuda mračno je i prazno je i hladno je  i gasi se, kada nada nestaje, da li tu naš život prestaje? Ja imam jedno pitanje: Ko još stvarno veruje da mi sami nismo prepreke da ovaj svet bude bolje mesto  što pre? Budi veran sebi ti, da propast desila se ne bi i uradi nešto da ovaj svet bude bolje mesto što pre. ”

Te mi note daju krila i  vidim ispred sebe multifunkcionalnu ljetnu pozornicu kojoj tako malo treba da postane nada svih umjetnika ovog grada. Krećem sa tatom, starim pasatom, kariolom, grabljama, trimerom, vilama, lopatama i ostalim pomagalima u taj prostor. Prethodno sam otišla da provjerim u katastru kome prostor pripada, potom u opštinu, pošto prostor pripada gradu, da im prijavim šta namjeravam da učinim, odnjela sam im i pismeno obavještenje o kompletnoj akciji, zatim sam otišla u policiju da dam izjavu kako ću organizovati akciju čišćenja Ljetnog kina, te da kompletnu odgovornost preuzimam na sebe, šta god tamo da se desi.

Narod sam o akciji obavjestila putem društvene mreže Facebook, a potom i putem trebinjskih portala.  Pozvala sam sve kreativne sugrađane da se pridruže  u akciji zarad sveopšteg dobra. Pokušala sam da ih motivišem raznim stihovima, forama, muzikom i krajnje hrabrim i iskrenim stavom, ali  doprla sam do njih samo duhom.  Njihova virtuelna podrška bila je bezgranična, ali fizičko prisustvo je izostalo.  Da li zbog toga što ih se to ne tiče i nije im potrebno, da li zbog toga što je prostor tokom cijelog dana u suncu, a temperture u hladu su oko 35 stepeni, da li zbog toga što se dobar dio raje uputio na Ok fest koji se istovremeno odvijao na Tjentištu, da li zbog toga što veliki broj studenta zbog julskog roka još nije bio prijahao u naš grad.. ne znam…

Ma lažem, znam. Jedni nisu došli zato što im taj prostor zvrlji ispred nosa cijeli život, a nikada nisu ništa sami pokrenuli ni za sebe ni za druge, pa zašto onda da pomažu nekoj  lujki koja na kraju prostor hoće sebi da prisvoji? Drugi nisu došli iz straha za koricom hljeba. Termin čišćenja sam zakazala pred sami početak izborne kampanje,  sasvim slučajno  jer se u ovdašnju politiku ne razumijem, nisam smatrala da to može da utiče na moju akciju, a iskreno nisam znala ni šta to uopšte znači. Međutim grdno sam se prevarila. U  Trebinju je vladao režim jednog neartikulisanog čovjeka krajnje primitivnih osobina čije sam metode  osjetila na vlastitoj koži.  Na žalost moj naivni mozak nije mogao da zamisli da stvar može doseći tako skandalozne razmjere. No idemo redom.

Prvi dan akcije desio se  02.07.2016. godine. Radnici Komunalnog preduzeća su nam izašli u susret po nalogu načelnika Odjeljena za stambene i komunalne poslove  i pokosili kompletno rastinje. Prvi termin za građanstvo bio je od 09 do 12h  i pojavilo se recimo pet  građana i nekoliko novinara. Bavili smo se skupljanjem smeća, slaganjem kamenja na gomilu i grabljanjem pokošene trave. Ti prvi ljudi koji su došli ostali su sa mnom do kraja akcije. I sada su tu najveća podrška i ljudine za svaki primjer. Ljudi sa kojima želim da radim, ne,  ljudi bez kojih u Trebinju ne želim ništa da radim. Drugi termin bio je od 17 do 20h, pridružilo mi se oko petnestak ljudi od kojih su četvero njih bili klinci od 5 do 10 godina.  Taj termin smo iskoristili da sav prikupljeni otpad iznesemo na ulicu, a potom utovarimo na kamion Komunalnog preduzeća. Kad smo završili onako prljavi, umorni, ali nasmijani, popili smo pivo na ulici (djeci smo dali sok) dok su ostali sugrađani dokono ispijali svoja pića u udobnim stolicama komšijskih kafića, budno nas posmatrajući. Taj osjećaj ne bih dala ni za šta na ovom svijetu, dobro možda bih samo za nečije zdravlje.

Drugi dan akcije  obavili smo 03.07.2016.godine  i to samo u terminu od 09 do 12h jer nismo imali šta više čistiiti bez mašina podesnih za sređivanje tla. E tu su se pojavili članovi jedne političke stranke koji su me prethodno kontaktirali putem Facebooka. Objasnili su mi da su  voljni da pomognu i pitali su me da li mogu doći kao predstavnici stranke, dakle sa stranačkim obilježjima. Rekla sam da me politika ne interesuje i da mogu doći jedino pod uslovom da dolaze u svoje lično ime, bez ikakvog stranačkog marketinga. Ispoštovali su me, došli su regularno i pomogli da se posao privede kraju. Oko 12 sati sam počistila ulaznu kapiju, raspustila ljude i vratila čak troje srednjoškolaca koji su došli samoincijativno da pomognu.
Ostala je jedna gomila otpada  koju je trebalo narednih dana utovariti na kamion Komunalnog preduzeća. Organizovala bih ja drugi kamion, no prostor se nalazi u okviru zidina Starog grada, pa samo taj njihov kamiončić  može ući  tu. Ali do toga nije došlo, ta gomila se i dalje nalazi u Ljetnom kinu.

Sve vrijeme akcije moja pošta na Facebooku je bila preplavljena  porukama podrške. Najviše su se javljali oni koji ne žive ovde, nudili su novac, opremu za čišćenje, hranu i piće za aktiviste. Ništa nisam prihvatila, tvrdila sam  svima sve vrijeme da nam za tu akciju treba samo dobra volja, stara garderoba i po boca vode sa česme. Bila sam u pravu.

Zahtjev za razgovor sa gradonačelnikom predala sam 08.07.2016.godine.  Do  15. 07. niko mi se nije javio barem da me obavjesti da li može ili ne može da me primi, onda sam lijepo pozvala njegov kabinet i objasnila sekretarici da ukoliko mi taj dan ne jave tačan termin sastanka da ću morati pustiti informaciju u štampu da me nije udostojio odgovora.  U tim momentima moja akcija je dobila neke veće razmjere jer su je podržali poznati umjetnici iz Banja Luke i Beograda. Javila se sekretarica kroz nekoliko minuta i saopštila da će me primiti na razgovor u ponedeljak 18. 07. u 08h.

I dođoh ja u njegov kabinet i reče on “pričaj” i krenuh  ja od početka,  nisam pričala ni minut, prekide me i reče “koji je tvoj zaključak ” rekoh da nemam zaključak, zato što postoji niz problema vezanih za tlo o kojima sam došla da razgovaramo  i da želim da čujem njegovo mišljenje o akciji uopšte i reče on “Evo da ja zaključim, mi smo prošle godine očistili Ljetno kino, trebalo bi da uskoro izađe konkurs za arhitekte kako bi se pronašlo najbolje rješenje, a ujedno i za arheološko istraživanje  prostora koji se nalazi ispod” i rekoh ja njemu da ga to nisam pitala i da ja taj prostor sada neću tek tako napustiti i reče on meni “izađi napolje” i rekoh ja njemu da neću i podviknu on meni opet “izađi napolje ” i rekoh ja opet da neću jer me nije saslušao i da je to što on radi “jednolog”, a ne dijalog i zagalami on opet  “tako pričaj sa svojima kući” ustade, otvori mi vrata i opet dreknu “Izlazi napolje”  zaćutala sam, vidim svi iz susjedne kancelarije stoje i gledaju u našem pravcu, rekoh opet da neću, e sledeće “Izlazi napolje” nije više imalo razuman ton i prirodnu gestikulaciju, pa sam u glavi imala brzinski scenario kako bi se ta agresija mogla proširiti još na neko polje, te ustadoh i  napustih objekat.  Tog dana oko 14h  na oduvjek otvorenoj kapiji Ljetnog kina postavljen je katanac kao simbol nekulture i primitivizma.

Povodom razgovora sa njim zakazala sam konferenciju za štampu 20.07. 2016.godine ispred Ljetnog kina. Došla je novinarska svita među kojima i par njegovih plaćenika sa naručenim pitanjima od strane njegove mudre politike. To nije bila konferencija, to je, po riječima mojih prijatelja i poznanika koji su prisustvovali nemilom događaju, bio linč. Nijedna medijska kuća koja je snimala taj događaj nije htjela da mi ustupi cijeli snimak, da rezimiram šta su mi to priredili.  Jer ono najvažnije nisu ni objavili.  Od tada pa sve do otkrivanja hrvatske serije “Novine” imam averziju ka toj profesiji. Ali ta ekipa serije me je osvjestila da ja sa pravim novinarima nisam ni imala posla, mada čast izuzecima koji nisu mogli doći do riječi od ratobornih plaćenika.

Tu je stalo sve. Istrošili su me na kvarno. Povukla sam se, jer je u Trebinju vladao stranački rat, a ja kao dijete iz porodice koja nikada  nije bila član nijedne partije nisam bila pogodna nikome. Nekoliko dana nakon svega toga ovde je krenuo amaterski pozorišni festival, a ja sam kao i prethodnih devet godina bila jedan od učesnika i organizatora pratećeg programa, ali moje ime niste mogli naći ni na jednoj brošuri, plakatu ili biltenu, da, bila sam zbrisana. 

Od jednog običnog ljetnog raspusta nastade bespotrebna drama, moja potreba da stvorim barem neku nadu da mi mladi ljudi koji se bavimo umjetnošću možemo razmišljati o vraćanju u ovaj grad, lagano propada. Svjesna da nikada neću biti mlađa, sposobnija i hrabrija upustih se u ovu vratolomiju. Trebamo li ja i slični meni ovom gradu,  gradu kulture, Misiru Republike Srpske, jugu Bosne i Hercegovine? Trebamo li ovim prostorima uopšte? Gledano iz mog ugla sve su prilike da ne trebamo, jer Republika Srpska ima jedva četiri profesionalna pozorišta od kojih se tri nalaze u Banja Luci, a jedno u Prijedoru. Djeca s juga  ne moraju ići u pozorišta, šta će im to kad imaju televizore? Mi s ove strane treba samo da ćutimo i trpimo, jer ćutanje je zlato.

Ova moja Ljetna pozornica iz mašte svakako se nalazi u Apsurdistanu, a kao dokaz za to poslužiće mi jedna stara stolica, pokvareni televizor i rđava satelitska antena koje se tamo nalaze. Ko zna možda onaj konceptualni umjetnik  “odozgo”  šalje neku poruku, nego smo neuki da je dešifrujemo.  

Neko je nedavno prekinuo lanac od  katanca na tom zdanju, nisam ja majko, ne brini i pomisli na Miljkovića koji kaže:

“Svet se deli na one koji su zapevali i one koji su ostali robovi.”

P.S. Za konkurs, sa cijelim danom zakašnjenja, jer sam za njega saznala jako kasno, a  ovih dana u Trebinju je minus  pobrkao lončiće (kad je minus ovde je vanredno stanje), nestajalo je struje, gubio se internet i još pride kad se to stabilizovalo, postojali su problemi oko prebacivanja teksta. Juče sam Vam poslala par mejlova, svaki se vratio, pisala sam na Facebook-u niko nije odgovorio, zvala sam na telefon niko se nije javljao. Pa ako budete u mogućnosti da prihvatite tekst  s obzirom na sve nepogodne okolnosti koje su ga pratile, to bi bilo divno, a ako ne možete opet će život ići dalje. 

NAJNOVIJE

Ostalo iz kategorije

Pismo Druga Tita

Salaš

Ukrajinski otpor

Svi štampaju novac

Da li nama ima spasa

Primorani

Prinuda za mir

Najčitanije

Pismo Druga Tita

Salaš

Ukrajinski otpor

Svi štampaju novac

Da li nama ima spasa