„Onaj ko kontroliše prošlost, kontroliše budućnost. Onaj ko kontroliše sadašnjost, kontroliše prošlost” rekao je Orvel u 1984-oj. Poznata situacija?
Zvanično: jedna država, tri nacije, tri religije, tri kulture, dva entiteta, jedan distrikt. Nezvanično: lepeza bogatstva u različitosti. S druge strane, mnoštvo nesuglasica, društvenih konflikata, nemogućnosti postizanja konsenzusa oko (skoro) bilo kog pitanja koje se postavi na dnevni red. Mi u BiH ne možemo postići čak ni ono „agree to disagree“. I onda mi padnu na pamet skoro uvijek ista pitanja. Odgovorite sebi na svako od njih:
– Šta je to što BiH čini takvom kakva jeste?
– Šta je čini „nedovršenom državom“?
– Da li je pomirenje ishod ili pretpostavka mira?
– Kako pronaći zajednički interes bivših neprijatelja?
Da li je prije 20ak godina bilo moguće postići da strane u sukobu vode računa o obimu i prirodi nasilja koje sprovode, o načinu na koji tretiraju neprijatelja u liku civila i/ili ratnog zarobljenika, kao i da se s poštovanjem odnose prema kulturnim i religijskim spomenicima onog drugog? Da vam pomognem sa ovim poslednjim: takav odnos, da je bio postignut, bi značio da uprkos akutnom nasilnom sukobu (kakav se desio), strane posjeduju svijest da će na njegovom kraju završiti kao sugrađani unutar jedne države (što se i desilo)? Zašto se dođavola ljudi u našoj državi plaše za svoj kulturni, vjerski i nacionalni identitet i prava, smatrajući da će sve to isčeznuti ako pokušaju zajedničkim naporima krenuti u izgradnju institucionalnog i ustavnog ustrojstva zajedničke države, priznavanjem i poštovanjem sugrađana, ili okretanjem evropskim i/ili evroatlanskim integracijama? Strah od nepoznatog jeste u ljudskoj prirodi, ali mržnja prema istom nikako nije. Prestanak nasilja i skoro dvadeset godina pod Dejtonskim aranžmanom, čini mi se, nije donijelo značajno približavanje, prevladavanje neprijateljskih međupercepcija, da ne govorimo o suočavanju s istinom i opraštanjem. Ili možda jeste, ali mi to ne vidimo? Ili naši političari to ne vide? Ne dozvoljavaju. Jedino logično (ako moja logika ima smisla) jeste da NE DOZVOLJAVAJU.
Realno gledajući scenario u kome će se BiH raspasti, u ovom trenutku, a ni u skorijoj budućnosti ne izgleda kao moguća opcija. Već i ptice na grani znaju da priče o referendumu, malo – malo pa posluže za sakupljanje poena/glasova na izborima (da, takve priče POSLUŽE, što je nagore i najtužnije). Takozvano „raspakivanje Dejtonskog sporazuma“, kojim se konstantno plaše mase, kao da se to nikada i ni pod kojim uslovima neće desiti i kao da je to bogom dano nama u BiH, podrazumijeva radikalne promjene državnog statusa i organizacije Bosne i Hercegovine. Prije nego budem proglašena neprijateljem boljeg nam entiteta, samo pomislite na našu (krvavu) državnu istoriju i trenutno funkcionisanje BiH. Nije teško zaključiti da se procesi ustavnih promjena i reforme političkog sistema trebaju odvijati upravo u okvirima Dejtonskog sporazuma, a kroz njegovu nadogradnju, dopunjavanje i tek na kraju (zašto ne) – transformaciju u novi Ustav. Kakav bauk, NOVI USTAV. Ta priča o promjeni Ustava aktuelna je već skoro deceniju, a opet nismo se pomakli sa početne tačke. S druge strane, ekonomska i socijalna kriza duboko je zašla u skoro sve slojeve stanovništva (ili bar onaj sloj koji je najbrojniji), a sistem ne samo da ne funkcioniše na pravi način, već kao da doprinosi krizama u društvu. U takvoj situaciji, linije društvenih rascjepa postaju dublje, a svakodnevni život čovjeka se pretvara (ako nije već pretvoren) u lošu epizodu reality show-a Survivor.
Razmišlja mladi politikolog, (možda naivno) da nije problem u zamišljenom sistemu, problem je u volji ili, bolje rečeno, nedostatku volje da sistem profunkcioniše. Odgovorno tvrdim: ukoliko bi se svaki pojedinac i kolektiv držao propisa, ukoliko bi zavladala vladavina prava i profuncionisala pravna država, ukoliko bi se komunikacija odvijala na dva nivoa – i horizontalnom i vertikalnom, a ne samo horizontalnom, gdje političke elite komuniciraju međusobno odglumljenim prepucavanjima i beskonačnim sastancima, a mi ostali građani sasvim obično i svakodnevno, možda bi i BiH krenula u progresivni razvoj, a da li taj progres podrazumijeva EU i/ili NATO integracije odlučili bi oni koji i zaista imaju suverenitet da o tome odlučuju. Trenutno, nominalno su skoro pa sve političke strukture u BiH za proces evroatlantskih integracija, no o iskrenoj želji za pristupanjem dalo bi se itekako polemisati. Ipak je BiH jedina balkanska zemlja koja nakon potpisivanja Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju nije napravila skoro nikakav značajan napredak prema EU. Pa i ta skora hampa oko, sada već čuvene, izjave, se pretvorila u prepucavanje o dobrim, starim nadležnostima. Sve nam dirajte, samo ne nadležnosti. Samo ne to.
Da li nam je prije sedam ili čak prije petnaest godina Brisel “bio bliže” nego danas? Sa druge strane, ključna stvar koju treba shvatiti svaki pojedinac u BiH, jeste da ova država ne ide nikuda i da EU i/ili NATO nisu ciljevi. Ali koliko god da je to sama logika stvari, kao da niko to ne vidi. Ne idemo mi nikuda. Pa kako onda nisu ciljevi? Jednostavno, to su sredstva na putu ka boljem ili bar drugačijem od ovoga sada. A loše je. Koliko gore može biti? Reforme su nešto što treba da radimo zbog sebe, zbog unutrašnje ravnoteže i funkcionalnosti, a ne zbog toga što se od nas očekuje da to uradimo. Sam čin pristupanja EU je tek početak onoga što slijedi nakon.
Ipak, ja, mladi politikolog (opet naivno) tvrdim da nije sve tako crno – bijelo. Ono što mi imamo, a što nema niko drugi, što boji naše živote u sve moguće nijanse (a što očigledno nije nužno pozitivna stvar), je balkanski mentalitet, koji je postao tema proučavanja, analiza, pa čak i mitova i legendi. Politička kultura i mentalitet jesu relativno trajne kategorije, ali ono u šta mladi ljudi treba da polažu nadu i na čemu treba da rade jeste upravo ta ključna riječ „relativno“. Prelazak iz autoritarne u participativnu političku kulturu je evolutivni proces, čiji su i temelji i materijal u obrazovanju. Ako ne zbog države, onda zbog sebe. Nakon obrazovanja slijedi komunikacija, a nakon komunikacije – saradnja. Saradnja bez predrasuda, sa otvorenim stavovima, bez straha da će ti stavovi biti anatemisani ili osuđeni kao (potpuno) pogrešni. Da se ne plašimo u Sarajevu ili Banjaluci, da li ćemo reći nešto “pogrešno”. Da ne sakrivamo nacionalna i religijska obilježja prelaskom u drugi dio države. Da komuniciramo svakodnevno, otvoreno, uz kulturu dijaloga i uvažavanje drugog i drugačijeg stava. U takvom okruženju, analiza svakog pitanja i problema će biti poželjna, normalna i lako premostiva prepreka, a rezultati će biti stvar lako postignutog konsenzusa. Postizanje konsenzusa u BiH je jedini način na koji ova država može da funkcioniše. Nemojte dozvoliti sebi da budete zadojeni nacionalizmom i mržnjom, ograničeni u svakom pogledu, slijepo vođeni porukama političkih lidera, koji u ovoj državi najbolje žive, a mi ih i biramo i plaćamo. I zapamtite: „Granice granice nisu ništa drugo do linija u atlasu, al’ jesu stvarne onda kad idu od srca ka srcu.“
Za konkurs.