I čitam tako na portalu, čovjek živi u pećini. Zamislite. Čovjek. Živi. U pećini. 21. stoljeće.
Jeste li zamisliti?
Ako niste, pročitajte opet.
Kako se osjećate?
Danima nas obasipaju vijestima o Trumpu, o danu Republike Srpske, Kolindi koja je otišla u SAD i slične šuplje priče. Ljudi to čitaju, komentiraju što bilo, samo da komentiraju, izvlače iz naftalina (kako je to znala reći moja baka) neke ratne priče. Srbi, Muslimani, Hrvati. Mržnja. Svuda samo širenje mržnje ili drugim nazivom- hoćemo rat opet, idioti smo i nikada nam neće biti dosta. Sve se samo vrti oko toga, kao da je to jedina stvar koja nas treba brinuti. Kao da nam je sve drugo bajno pa možemo malo voditi računa o životima nekih političara. Kao da bi nas uopće trebalo brinuti ima li Republika Srpska svoj dan ili nema, kao da bi nas trebalo brinuti što je twittnuo Trump ili što je Kolinda obukla dok je bila u SAD-u. Kao da bi nam uopće trebalo pasti na pamet izgovoriti bilo koju rečenicu koja nosi imenicu rat. Kao da bi ikada trebali nekoga od naših prvih susjeda nazvati pogrdnim imenom, četnik,ustaša, balija. Za mene je ovo jadno. A granica smiješnog i žalosnog je tanka. Ne razumijem i nikada neću zašto je to ikome bitno.
U hrpi tih vijesti, da se vratim na početak svoje priče, pročitam i priču o čovjeku koji živi u pećini. Čitam i hoću iskočiti iz vlastite kože, vrištati, pljunuti na zemlju u kojoj živim. Onda se pitam kakvi smo to ljudi postali i kuda ćemo takvi. Onda vidim da ovo nije dirnulo gotovo nikoga, osim ponekog tko je opet našao razglabati kojoj vjeri i nacionalnosti pripada čovjek koji živi u pećini u 21. stoljeću, te je li mu upravo ta pripadnost odredila sudbinu. Zamislite, sve ih zanima Trump i Kolinda, a za ovoga čovjeka nitko ne mari. Zanima ih hoće li Dodik povući crvenu crtu i stvoriti si državu. Nije ih briga što čovjek nema krov nad glavom, mrzne li se, što jede, boli li ga nešto, je li usamljen. To je realnost u kojoj živimo. I onda mi netko kaže: „Zaratit će se opet!“. Kome? Čemu? Da stvorimo još više gnjeva, da dovedemo još koga da živi u pećini, da srušimo snove još nekome djetetu negdje. Da još nekome uništimo obitelj. Da napravimo još više sirotinje, da otvrdnemo još više. To hoćete? Ako je vaš odgovor potvrdan, vi ste idioti.
Sa svojih 20 godina stojim i promatram što ste ostavili meni u naslijeđe, što ste ostavili u naslijeđe generaciji iza mene. Gledam kakvu mi budućnost nudite. Gledam i duša me boli. Duša me boli zbog ovog čovjeka i za još njih tko zna koliko. Duša me boli za ovom slikom ljudi kakvi smo postali i pitam se imamo li se pravo više i nazivati čovjekom. Duša me boli za svom djecom koja će za par godina gledati isto ovo što ja promatram sada. Točno znam kako će se osjećati kad vide što je ostalo od njihovih snova.
Je li ovo napredak o kojemu svi pričaju? Je li ovo život kakav želimo?
Itekako nije.
Ne znam koja je pouka ove priče, ne znam niti hoće li je itko čitati niti hoće li mariti za nju. Još jedna je u nizu tekstova. Ja sam još jedna u šačici ljudi kojima se gadi ovakav svijet. Tek sam jedna obična djevojka koja će odbiti postati gluha za tuđe vapaje. Ja sam ona koja će odbiti postati slijepa za tuđu nevolju. Ne znam koliko ih još ima koji razmišljaju isto kao i ja, ali znam da ih ima. Znam da će se sa mnom naći još netko tko će stati pred svijet i reći mu: “Stop stari, ideš u pogrešnom pravcu!”. Znam da negdje ima još onih koji odbijaju prestati vjerovati u bolje sutra. Onih koji su se odlučili za ljubav, usprkos mržnji i za nadu, mada nade baš i nema.
Zapitajte se malo o tome. Razmislite o tome u koju skupinu ljudi želite pripasti. Razmislite malo kako želite za par godina odgajati svoju djecu. Pitajte ih što žele postati kad odrastu. Čovjek ili stijena. Zapitajte se koje su stvari vrijedne u životu. Ne okrećite glavu na tugu drugih, jer to ste mogli biti vi, vaš djed, otac, brat ili čak vi.
Onoga trenutka kada donesete pravu odluku, pronađite me, jer ću uvijek biti spremna da zajedno mijenjamo svijet.