Legenda kaže kako je u vrijeme Nasrudin-hodže, tadašnji sultan odlučio okupiti sve umne glave svog carstva sa jednom namjerom: da sultanu ponude kratku rečenicu koja će sultanu poslužiti u svim situacijama. Mudre glave su mudrovale, i od mudrovanja se usijale, međutim nisu mogli sročiti traženo: pjesnici su pjesme pisali, filozofi prosipali svoje mudrolije… Tog dana Nasrudin se zateče na bazaru, i zapazi vikanje telala koji je pozivao sve ljude da se uključe u „kontemplativni aktivizam“, i sultanu ponude rješenje, a za to će biti adekvatno nagrađeni. Nasrudin ponese onu svoju kesu sa tri krumpira, glavicom kupusa i češnjaka, te pravac na dvore. Kada je stigao na audijenciju kod sultana, reče kako smatra da može ponuditi traženo, i reče mu da u svakoj prilici se sjeti riječi : “Sultane, i ovo će proći.“
Nauk Vjere nas podučava da sve na Zemlji je prolazno, sem lica Gospodnjeg, Veličanstvenog. Unutar tradicionalnih sljedbenika islama u Bosni i Heregovini, kod „obične“ pastve – da tako velim- zna se čuti mudrost koja kazuje da: „Svi smo mi mrtvi, samo čekamo na red da nas zakopaju.“ Analizom raskošnog Glasonošinog naslijeđa, pronalazimo pravorijek koji je inspirirao mnoge velike Umove Zajednice Poslanikove, a on glasi: „Ljudi spavaju, a smrću (biološkom) se bude.“
Suvremeni čovjek po najmanje razmišlja o prolaznosti svega, i potrošnosti sebe. Naprosto, okružen svijetom konzumerizma, i permanentom u/trkom za dosezanjem što više ovosvjetskih dobara (čitaj: bogatsva, pozicija, utjecaja), biva lišen opažanja istinskih vrijednosti, i kategorija od prvobitnog značaja. U tom kontekstu, držim da je prigodno navesti jedno od etimoloških znakovlja arapske riječi „dunjaluk“ – Pojavni Svijet, u kom se smiruje značenje „ono što zaklanja čovjekov vid“, dakle, nešto što stavlja ljusku na čovjekov vid (kako fizički, tako i duhovni), te na taj način mu sakriva istinske vrijednosti.
S obzirom da sin Ademov je kompozicija koja se promatra kroz duh (ruh), dušu (nefs), i tijelo (beden), kao takav podliježe utovljenju svojih čvornih točaka. Nekako smo aktivniji u pitanju utovljenja ovosvjetske kompozicije, dok nekako onostranu zanemarujemo; da li što „potajno“ želimo „negirati“ da će i „onostrano“ postati, jednog dana, perspectiva prima, ili pak nismo na čisto u postojanje „svega toga“, ili na koncu smo nezasitito pohlepni dvonošci na Zemlji, te od tolike pohlepe nemamo kad pogledati i na druga obzorja. A ona, zaista, postoje…
Dragi Bog kroz posljednju Objavu, koja predstavlja puninu Njegove Riječi, i konačnu poruku Ovom Svijetu, na više mjesta upozorava na opasnost koju prolaznost predstavlja, kao i njene zavodljive manifestacije: „ ..i znajte da ovaj svijet je samo lažni pričin..“, „..znajte da ovaj svijet je samo uživanje (hedoniz.) i igra..“. Panem et circenses (kruha i igara), što bi rimsko ljudstvo kazalo. Također, nudi nam i prikaze budućeg života, opisujući stanja ljudi sa „obe strane“.
Biti svjestan prolaznosni, podrazumjeva biti permanentno budan. Bdjeti nad sobom, kao što Bog bdije nad svima. Inače, „budnost“ je i filozofski zanimljiva. Ona može biti doslovna (iz sna), metaforična ( iz jave), te istinska budnost koja u konačnosti podrazumjeva transformaciju ljudske svijesti. O njoj bi mogao govoriti sa obzorija različitih filozofija : grčke ( Heraklit iz Efesa), kineske (Chuang Ce), indijske (Maya); te svjetopogleda: budističkog (Magihma nikajo), kršćanskog ( Ev. po Marku), te islamskog ( Gazali, Ibn Tufeyl), no to ću ostaviti za neku drugu prigodu.
Iskušenja su sastavni dio života. Kako negativna ( u zlu) tako i pozitivna (u dobru). Ambiciozan ademovac može postići nevjerovatne uspjehe, pozicije – „deredže“, fotelje.. I to je sasvim OK, ali trebali bi biti svjesni da će i to proći. Kao što bol jednog dana prolazi, tako će i blagostanje jednog dana proći, te ako nismo ljudi bili u „snazi“, što treba da očekujemo kad „ostarimo, oslabimo, i kosti nam budu oronule“… ?! Biti čovjek, ta mudrost treba nam biti na umu. U dobru i zlu. Na taj način možemo balans ostvariti, i svoj ego samo/kontrolirati.
I blagopočivajući Mulac je znao balansirati, nekad zvat’ u dva a nekad i u pola tri. Ujutro. Tako jednom priča kako je u nekakvoj selendri, koju ni Google nije uspio locirati, bio Barba koji je vodio „palansku palitiku“. Naslijedio je Gospara koji je pedeset i osam gospodnjih ljeta bio na čelu zadruge, i bio bi i dalje da se Anđeo smrti nije upetlj’o u njegove planove. Bio je atraktivna i poželjenja osoba, naročito kada bi trebalo dodijeliti koju frezu, konja, kravu muzaru. Vikao je Barba sebi:“..proći će i ovo, jednog dana, dat će Gospod i meni priliku.“ I kada je Barba izabran na mjesto prvog u seoskoj zadruzi, obećao je zaokret i velike promjene u zadruzi: pravdu, poštenje, iskrenost… Međutim, klimava, prašnjava zadruška stolica, podmazana medom, kulenom, jarčevinom, ali i „kunama“, učinila je čudo. Tako da seoskoj farmi, slično onoj Orwellovoj, svi su bili jednaki, ali su ipak neki (postali) jednakiji. No, sudbina opet svoje čini… nakon par godina Barba je otišao stopama Gospara.
Poruka za sve nas, gospare i gospodu, barbe i barabe, sve će ovo jednom proći, i valja nam Gospodaru na „noge“ doći.
O vrsti te „audijencije“ sami donosimo odluku… svako za sebe.
H. Islamčević
https://harisovblog.wordpress.com/2016/10/13/sultane-gospodine-barabo-i-ovo-ce-proci/