Naše vrijeme, kao i druga vremena, prepoznatljivo je po svojim odrednicama. Jedna od temeljnih odrednica ovog vremena su svakako savremeni oblici komunikacija: internet, messangeri, VOIP-telefonija, zasigurno su revolucionarni izumi koji su pomjerili tačku napretka ljudske civilizacije. Kao nekad izum kotača, ili parne mašine. Dobro je M. Friedman ovo vrijeme opisao: kao „doba ometanja“, jer više čovjek nigdje mira – za kojim je u tolikoj potrazi – ne može pronaći.
I s civilizacijom valja ići u korak, inače ćemo biti pregaženi i bačeni na otpad kao „nekompatibilni“ sa savremenošću. Pored formalnog obrazovanja, savremeni „Sin Vremena“ u prilici je da se dodatno educira, uči, oplođuje svoje znanje, te proširuje horizonte svojih gledišta. Ili bi trebao. S obzirom da sam odnedavno aktivirao profil na fejsu ( do sad je stranica bila aktivna), u prilici da se „ubacim“, ili da „ubačen“ budem u grupe raznih svjetopogleda (Weltanschauunga), gdje se diskutira o svemu i svačemu, dođoh do jedne grupe koja nudi pogled na islam sa aspekata pozitivne psihologije. Ono što sam prvo primjetio, jeste činjenica da se radi o respektovanoj grupi jer u istoj se nalazi preko dvadeset hiljada ljudi! Hej bolan, džemat samo takav! Za grupu sam čuo nakon objave jednog teksta koji kritički promatra moj primarni ‘esnaf’, i moje kolege po ‘defaultu’.
Kao neko ko s vremena na vrijeme nešto piše, svjestan sam da svaki moj rukopis, čim se uz pomoć blagoslovljenog interneta vine po zemaljskim paralelama i merdijanima, biva stavljen pod lupu kritike. I treba da bude, da budemo na čisto! No, svaka kritika treba da bude argumentovana, konzistentna, a ako smo pravovjerni i dobronamjerna. Kriticizam, neargumentovana obrana svog ega, i sl., su pokazatelji stanja osobe koja “kritikuje”.
Iako sam dobio, i dobivam značajan broj pozitivnih komentara kada je po srijedi pisanje mog „uočipetkovnjaka“, te činjenice da se broj čitanja, Bogu hvala, konstantno povećava, to me dodatno obavezuje da nastojim svojim objava dati svoj skromni doprinos u identificiranju naših svakodnevnih problema, te modula kako pokušati iste prevazići i uspješno riješiti. Lično, kazat ću vam, da nikad nisam u potpunosti zadovoljan svojim pisanjem, jer može bolje. I mora biti. Duboko sam uvjeren da od onog momenta kada čovjek pomisli da je postigao svoj vrh, top, od tog momenta počinje njegova dekadenca, stagnacija, slabljenje i opadanje. I nikad ne može odrađeni posao biti toliko dobar, da bolje ne može biti. I Hvalova pedagogija ide u tom pravcu, kada nas napućuje na potrebu cjeloživotnog učenja. Savremene koncepcije pedagogije zagovaraju ideju ovog koncepta, za kojeg pravovjerni znaju već hiljadu pet stotina godina! Da se podsjetimo, prve riječi Dovršnice Božanske Objave, dobro poznato Iqre’, pulsira impulse permanentnog aktivizma: znanstvenog, ali i religijskog, etičkog, društvenog. Putem pozitivne znanosti, a to je znanost u ime Gospoda Koji stvara, se dolazi do spoznaje ko smo, šta smo, šta nam je činiti, ali dolazimo i do spoznaje ko je Gospodar Koji stvara. Posljednji stavak/ajet ovog poglavlja veli: i ničice padni, te se približi. Ako bi zajednički razmišljali o početku i kraju ovog poglavlja, zaključili bi da putem znanja ćemo se Bogu najlakše i najkvalitetnije približiti.
Traženje znanja je stroga vjerska personalna dužnost. Nije to samo hodžino, učiteljovo… Svako ko želi biti aktualan u ovom vremenu mora se obrazovati, a obrazovanje je najbolja investiticija! I na spomenutoj grupi sam pročitao članak koji je izazvao lavinu komentara, djelomično opravdanih, a djelomično i ne. Još jednom sam se uvjerio da mi nismo toliko zreli da znamo podnijeti kritiku (ne kriticizam), ili da na one stavke za koje smatramo da ne stoje, argumentovano demantij uputimo. Jedno od pitanja koje se potencira jesu propovijedi (hutbe) koje se plasiraju pastvi (džematu) u najboljem i najodabranijem sedmičnom danu – petku (jer naš praotac je stvoren u petak, ušao i izašao iz Dženneta u petak, te će apokalipsa se dogoditi u petak, kako jedan Hvalov pravorijek ukazuje). O tomu sam pisao već u jednom blogu : Koliko su, i da li su uopće, naše hutbe produktivne?!, gdje sam „načeo“ ovu problematiku, i kojoj ću se, ako Bog dadne, iznova vratiti. Hvala Bogu imamo mi lijepih hatiba i hutbi, ono što treba potencirati jeste na produktivnosti same hutbe: koji učinak ona ima, kako da džematlije, po okončanju hutbe, budu bolji, društveno aktivniji i korisnije jedinke? Džematlije su željne i savremenih tema, da se o svemu bez ikakvih tabua razgovara i daje odgovor i savjet Vjere.
Kad smo kod aktualnih propovijedi (hutbi), Mulac je jednom prilikom mi prenio jednu hutbu koju je „slučajno“ čuo. Inače, nije on bio neki konzument džamijskih blagodati, petak s vremena na vrijeme, i bajrami. Kad bi „ljutu rabudušu“ opalio petkom ujutro, preskočio bi taj dan, dok tečnost ne oksidira. Veli da su u njegovom selu tražili novog imama jer je prehodni odselio u Austriju, gdje se zaposlio u poštu kao nosač paketa. Konkurs je prošao, i dobili su „ispod čekića“, novog, mladog efendiju, na čijoj diplomi se niti pečat nije uspio osušiti od fakulteta. Al’ je bio neoženjen, i to mu je bio uvjet svih uvjeta. I tako će jednog četvrtka biti svadba, mlađahni „werther“ se oženi, i riješi se muka i belaja. Kao školovana, obrazovana osoba, htio je, veli Mulac, da svašta pametno zbori. I odmah dan nakon svadbe, održao je govor na temu seksualnosti u islamu, te kazao: „ Braćo dinska! Naša vjera je savršena, nema aspekta života koji nije dorečen. Čuli ste uvodne ajete, Bog dragi je stvorio čovjeka kao biće tijela i duha. Seksualnost je jedna od temeljnih potreba svakog od nas! Bog , neka mu je hvala, stvorio nam je naše druge – da se smirimo uz njih! Učinio nam ih je njivama našim, da ih obrađujemo, a ne da zapuštamo korov da niče. Proljeće je, vidimo na njivama što korov čini! S druge strane, u mektebu sam zatekao petero, samo petero djece! Bog nam dao hajr, ne dozvolimo da se korov pusti kroz naše sokake i dvorišta. S toga, draga braćo, cijenjena pastvo! Plug u ruke i zaorimo njive naše, s Gospodnjim imenom! I ne zaboravimo njive dobro natoriti, kako bi ovaj korov iskorjenili. Rekoh ovo i molim Boga da meni i vama odrješi grjehe…” I tako, veli Mulac, naš friško oženjeni efendija, održa nama aktualnu hutbu.
I to sa empirijskog aspekta. Jer između riječi i djela ne smije, po našoj Vjeri, biti disproporcije.
H. Islamčević
https://harisovblog.wordpress.com/2016/11/03/propovijed-hutba-mladog-werther-efendije-draga-braco-cijenjena-pastvo-plug-u-ruke-i-zaorimo-njive-nase-s-gospodnjim-imenom/