Ja sam…
Ja sam onaj koji jesam. Nisam onaj koji nisam. Moja filozofija je filozofija egzistencijalizma. Ne onog Husslerovog niti Heideggerovog, nego konvertebilnog. Čuj, konverebilna marka? Zar novac može biti konvertebilan?! Ja idiota koji mu ime takvo nadjeniše! Ali, bez obzira na ime, dobre su. I BAMovci, i EURići, i šta ti sve znam kakvih valuta sakupljam. Neko voli skupljati sličice, neko je filatelist (skuplja poštanske markice), ja sam ipak filakameovac, ili filaeurist. Svejedno.
Moja politička filozofija je filozofija pragmatizma. Ne Dewijeva, niti Jamesova. Nego džepa mog. Kapacitet mog džepa je teško izračunati. Fizikalne formule tu (u)mnogome ne mogu pomoći. Rezultat svih formula jeste da je beskonačan. Kol’ko god da trpaš u njega, k vragu, uvijek ostane prostora. On me podsjeća na mladoženje, i njihovu neutoljivu strast: koliko god brazdi plug da zaore, oranica ostane nedovoljno obrađena.
Moja životna filozofija je lišena svih moralno-religijskih utega. Kakva, ba, religija?! Kakvo bolan divinizirajuće Biće? Kakav Apsolut? Bog? Jahve? Allah? Dajte, molim vas… Ok, kulturološki jesam u tim šemama. Prikažem se ja na javnim religijskim eventima. Religija je opijum za narod. Kao i politika. U stvari, moja religija je politika, odnosno moja politika je religija.
Ja sam mjera svega. Iako sam potekao iz šiblja i sa kraja Dunjaluka, kako vele za moje drago selo Čmarište, sa svojih deset pristiju, i nekoliko jarana, postigao sam sve. Nekad nisam imao za sednvića, nego sjećam se da mi je mater mazala povlake po kokuruzi, koju sam nosio dok sam čuvao krave i čitao Državu Platonovu. Naravno, bio sam predmet šprdnje svojih jarana, koji su nabijali loptu dok im je stoka činila zijan. No, oni su sad šutači na birou, a oni sretniji u šumi. Nisu vjerovali u sebe. Ma vala nisam ni ja, ali su me moji „gurali“ i bodrili.
Kao što rekoh, sad sam JA neko. I ne bilo KO. Ja se pitam. Ja komandujem. Ja diktiram. Jer Ja sam pametan. Učio sam Ja ne baš najbolje. Ali ćaća je bio tu negdje kad bi zapelo.
Uspjeh dragi moji nije lahko postići. Trnovit je to put, osim za one koji su prirodno predisponirani da uspiju, kao što sam Ja imao sreću. Hvala Njemu. Ko god da je.
Ljudi mi vjeruju, jer sam dobar. I njima je dobro jer sam Ja Dobar. I samo zato. Da im je ko drugi, vidjeli bi oni svoga… Ovako vide mene i moga.. mi lika i djela zbog kojeg im je tako dobro.
Lider se ne postaje, nego rađa. Već u ranim godima sam upao u Odbor zadružni. I brzo sam napredovao. Prvo sam kupio ćikove iza sastanaka, pa sam namještao stolice prije zasjedanja, da bih jedan dan i ja na nju sjeo. Vidjeli su odmah moj potencijal. Selo je dobilo nekoliko motokultivatora jeftino. Skupljali su sa glave na glavu po par hiljadarki, a ja se snašao kroz donacije, i što bi rekli: „Ovce na broju, a vuk sit“.
Kad smo kod ovaca, i sad ih ima mnogo. Mnogo ih je i iza mene, tako da vune je na pretek. Biznis cvijeta, a povremeno ga pajdaši dopune sa distribucijom praška. Ide k’o halva, a gdje neće kad toliko ovaca u toru ima. Doduše, ovih godina se tor prazni, a vala i neka je, jer manje rogonja, lakše se bočiti sa stokom sitnog zuba. U toru su svi jednaki. Pojedini su jednakiji. Nema ih plaho puno. A vala moraju se nekako i razlikovati.
Sad sam sišao iz Čmarišta. I ne vraćam se gore. Nekako sam čmarofobičan. Sve me strah da neću opet gore zapeti! No, nisam zaboravio grudu iz koje sam lansiran u egzistenciju. Javim se ja svojim rođacima, komšijama. Bar svake druge godine. Kad ne mogu svake. Iako je površina moga obraza je mnogo veća od đona cipela koje nosim, a pomalo sam i krakat, ipak imam obraza. Dobro je imati golem…obraz, da u njega svašta može stati.
Sad sam vam dragi moji neko ko se pita. I ko u Gradu „dijeli pamet“.
Prvo sam se zaposlio pri jednoj firmi koja održava najveselija i najdraža mjesta u Gradu. Čistio sam zahode, dok moj talent nije prepoznat. Sad, hvala ljudima, svake četvrte godine mjenjam radna mjesta. Fino brate: većinu radnog vremena „kopam“ po nosu i češkam, da prostite, po mjestu nastanka novih egzistenata, onih džabahljebašoša. Po nekad se javim za riječ da “propametujem“, ili onom sanskom teološkom blogeru javim koju dogodovštinu, pa da me bar on, povremeno, spomene po lijepom. Kad niko drugi neće.
Nemojte mi zamjeriti na ovako kratkim rečenicama. Nisam od onih koji su dobroizričajni. I ovo stalno Ja što spominjem, učili su me uvjek da prvo na sebe mislim. Bitno je dobro znati djelovati. Za svakoga. Ali, naučit ću. Niko se naučen rodio nije!
Rušdija sin Mulčev,
Grad, 23. 01. 2017.
P.S. Poštovani čitaoci, kao što možete predpostaviti, u narednim izdanjima naših kolumni imat ćemo svojevrsnu asistenciju našeg Rušdije koji će nas „častiti“ sa događajima i dogodovštinama kako iz njegovog života, tako i slučajeva koje su do njega doprle sigurnom predajom. A kako je krv blagopočivajučeg Mulca, ne sumnjamo u kvalitet i raskošnost njegovih „predaja“.
Kako iz pisma vidim, nije nešto vjeri plaho naklonjen, pa ako ništa bar me neće bihuzuriti k’o rahmetli mu ćaća, kad je znao ustajati na noćnu molitvu. Ili pak zbog vekera zvanog prostata. Ko će mu ga znati!
Haris Islamčević
https://harisovblog.wordpress.com/2017/01/23/pametna-besjeda-rusdije-sina-mulcevog/