Gledam u monitor dok u mislima prekrajam ono što bih trebala iznijeti ovde. Ne umijem da pišem na taj način što bih rečenice prvo poslagala u nekakvu sigurnu ladicu a potom ih prenijela ovde. Uostalom, da li je to i moguće? Nisam uopšte istražila tu mogućnost. Ako ide, ide, ako ne, piskaranje ću danas ostaviti po strani i posvetiti se učenju i pripremi časova za narednu sedmicu.
Željela sam isprva pisati o korupciji u procesu obrazovanja, o primjerima kojima sam svjedočila, od kojih mi se povraćalo jer nije moglo biti da ih nisam uočila ali shush! to se pomno krije se izvan zidina institucije u kojoj radim. Pa bih to ostavila za drugi put jer nekako, dok sam započinjala ove rečenice, osnovnu misao mi je presjekla druga koja je sad, prosto, bolno, dominirajuća.
Prostitucija među djecom.
Jer, zaboga, šta su drugo one, koje jedva da imaju sedamnaest godina nego li djeca? Vi ih, moguće, posmatrate kao mlade djevojke, i one, u neku ruku, i to jesu, lijepe, našminkane, uređene tako da se svaki detalj na njima uklapa u prekrasnu vizuelnu cjelinu. Ponekad su im, pak, obrve predebele, iscrtane, gotovo trapavo, pretamnom olovkom u odnosu na nježne, blijede konture lica, ruž je agresivniji nego li što priliči dnevnoj situaciji ali, nekako, ja razumijem da su to prve godne života u kojima one ispoljavaju svoju bujajuću ženstvenost..ali ponekad je to, kao što sam i rekla, samo trapavo. Trapavo simpatično. No, kad one tako odjevene uđu u prostor učionice i kad započnemo razgovor, čak bi i potpuni stranac, primljen na gostovanje u naš prostor, ubrzo uočio da je ipak, još riječ o djeci. Većini njih rečenice su još rogobatne, izrazi dječiji, naivni i nevini.
Donedavno.
Do dana kad je "afera" prostitucije potresla dio populacije našeg Pleasentvillea a drugima izazvala tek podsmijeh na licu. Sjećam se da smo jedne od tih večeri, dok je grad brujao o tome ko, kad, gdje, za koliko, da sam nekako, potpuno spontano, započela razgovor na pomenutu temu, baš sa razredom u kojem preovlađuju djevojčice. One su bile zainteresovane da sa mnom razgovaraju o tome..Jer znate, ja razgovaram sa njima. Istinski razgovaram. Ne naređujem. Ne stvaram zid između nas nego poštujem njihove misli, emocije i izraz. Te su me večeri one zapitale koliko znam o prostituciji u gradu. Odgovorih im da znam mnogo više nego što pretpostavljaju, što je, na žalost i istina. No, na samom početku naše priče napomenula sam im da ja te djevojčice, o kojima se se one docnije raspričale, djevojke u njihovom jeziku, ne bih nikad osudila nego bih razgovarala sa njima. Pomogla im. Tražila lica koja bi im na stručan način pomogla. Sjećam se da sam ih zapitala mogu li one da zamisle kako će se te djevojčice osjećati za nekoliko godina kad se pogledaju u ogledalo? Da li će uspjeti istinski da sagledaju svoju ljepotu ili će im ogledalo reći da su nečiste i jeftine, nedostojne bilo koga izuzev gramzivih ruku kakvog bogatog starca, gostujućeg profesora željnog avanture u sitne jutarnje sate ili beskrupuloznog businessmana koji im do jutra neće pamtiti ni ime? Da li će biti sposobne da razviju vezu u kojoj će očuvati samopoštovanje i kasnije da zasnuju bračnu zajednicu?
Vjerovatno sam njihovim glavicama postavila teško pitanje. No, sjećam se i nemoćnog bijesa koji sam osjetila u utrobi dok su progovarale. Gdje se to dešava? U Cappo klubu. Valjda sam dobro napisala. Svi u gradu znaju gdje je Cappo klub. Kako započinju? Uvijek isto. Najljepšu od njih zapazi finansijski dobrostojeći muški klijent kluba u dobi između trideset i četrdeset godina. Plati joj piće i na taj način, na minut,dva, pet, u ostalih članica tog društva izazove zavist. Jer ona je zapažena..i odabrana za to veče. Odvodi je u ugao, gdje se potom odigrava poznati scenario.
U tom sam momentu prekinula ispovijed svojih učenica i zapitala ih zašto to rade? Bez obzira o čemu razgovaramo, osnovno pitanje koje im uvijek postavljam je "Zašto?" Zašto je nešto nastalo na takav način a ne na drugi? Zašto osnov toga sadrži to a ne nešto drugo..ad infinitum.
Potom je uslijedio njihov odgovor. Popularnost. Jer tako uočene postaju popularne na jedno veče. Ako im se desi seks sa tako galantnim muškarcem i ako još dobiju novac za njega, njihova popularnost će se produžiti na period od nekoliko dana. I onda su dodale, Bože, kako sam poželjela nekog da udarim tad, kako im novac dobijen za seks, omogućava da kupe etiketiranu garderobu bez koje nemaju ni najmanju šansu da se vinu u zlatne krugove popularnosti.
Nagovijestile su me da znaju imena učenica u našoj školi koje se bave time ali da taje njihova imena iz straha od šikaniranja vršnjaka na školskim hodnicima.
Neko vrijeme sam samo šutjela dok su mi se misli kovitlale u haosu. Šta da uradim? Kome da se obratim? Rečeno mi je da je Tužilaštvo u posjedu informacija o kojim licima je riječ. Da li bi pedagoško- psihološka služba mogla nešto da učini? Da li su lica zaposlena u toj službi uopšte sposobna da riješe oavj problem? Da li sa tim izaći izvan zidova institucije, tek nagađajući o kome je riječ? Kome u gradu da se obratim sa zahtjevom za stručnu pomoć maloljetnim licima? Bože, šta ako pogriješim i pokažem prstom na pogrešno dijete?
Toliko mi se pitanje stvorilo u glavi u trenu i ni na jedan nisam bila sposobna pružiti odgovor. Stoga sam pisala ovde. Možda neko i pročita. Ne. Nadam se da će neko pročitati.
Znam da je vrijeme u kojem živimo licemjerno, trulo i vonja na raspadnutu lešinu. Da smo i mi, u njemu, nekako počeli da gubimo obrise ljudskosti. Ali se i nadam da još ima, ma, mora da ih ima, onih kojima svjetlost obasjava lice.
