Meni malo onako, prosto mi neprijatno kada krenu objave statusa na društvenim mrežama kako danas deca samo i isključivo sede uz računare od strane ljudi koji sede uz računare i isključivo putem interneta krenu da hejtuju detinjstvo. Krene priča kako deca provode puno vremena uz telefone, pa se ta tema razradi do najsitnijih detalja da prosto ponese želju da se deci zabrani da gledaju crtane filmove na tabletima, da salju poruke vršnjacima, da ostave telefone kući, da roditelji ne mogu da ih pozovu niti da deca mogu da pozovu roditelje ako im trebaju, ukinuti deci podršku svake vrste koja se pruža putem savremenih uređaja, kao da roditelji decu ne kontrolišu kada su na netu, kao da su ne znam kakvi. Ide do te mere da se sve lepote detinjstva unište, čemu sve to? Pa ti koji najviše kritikuju su učili svoju decu kako da odgajaju svoju decu i sad im ne valja. Danas kao da deca ne igraju košarku, kao da ne idu na plivanje, trče, ponašaju se kao da danas ne postoji ni lopta ni park, a kad god prođeš gradom puni parkići klinaca, pune igraonice, deca se druže, odrastaju zdravije od nas, mnogo zdravije.
Dok se vraćate s posla obratite pažnju na klince u parkićima, deca imaju kućne ljubimce, roditelji ih vode na pozorišne predstave, čekaju u redu za kokice, igraju se , klackaju, ljuljaju, kreativni su. Takmiče se u školi, dobijaju nagrade, osvajaju medalje, bave se sportom,pohađaju školice sporta, osvajaju medalje, putuju, igraju se. Ispred moje zgrade svakog popodneva deca se igraju žmurke, igraju između dve vatre… Tačno je imaju i mobilne telefone ali to što imaju mobilne telefone ne umanjuje kvalitet njihovog odrastanja. Lično sam ubeđena da su ozbiljni zavisnici interneta uprvo ljudi koji im hejtuju detinjstvo.
Sigurna sam da se kritičari ne pitaju pre nego što krenu da pišu kako su oni odrastali, kako smo mi odrastali ? Dobijali smo batine više nego sladolede, i slušali svakodnevno da je batina iz raja izašla, bilo je dozvoljeno da se deca tuku, svuda, na ulici, u prodavnici, u školi, u kući, učili smo Krvavu bajku, Jamu, zaklinjali se kao maloletni sa nepunih sedam godina da ćemo dati život za otadzbinu, da treba ginuti za slobodu , da bi trebalo da budemo spremni da jedemo koru sa drveća . Davali smo časne pionirske reči, nosili štafetu mladosti u čast predsednika, pisali hvalospeve o predsedniku države, kao obavezne. Zamislite da sada deca u školama moraju da slave Vučićev rođendan, da se prekida nastava zbog Vučićevog rođendana, da se obustavlja proces obrazovanja da bi da škole pravile sletove u čast njegovog rođenja , možete li to da zamislite?
Mislite li da bi detinjstva dece bila lepša da deci oduzmemo mobilne telefone i ugasimo im fb profile ali da ih zato primoramo da slave Vučićev rođendan u svakoj školi, da dozvolimo nastavnicima da ih vuku za uši pred celim razredom, ili još bolje da škole uvedu obavezno klečanje na kukuruzu ako ne napišu domaći ili kada naprave neki nestašluk, da krenu da ih mlate onim štapovima od jedno metar i po, a što tanjim po rukama tj dlanovima ? Da deci dajemo da jedu svinjsku mast namazanu na parčetu hlebu i da ih teramo da isključivo jedu na ulici pred svojim drugarima a ne za stolom. Da deci ukinemo osnovna prava i pokušamo da poništimo Konvenciju o pravima deteta . Da se vratimo jedno pedeset godina unazad najbolje za dobrobit ” zdravog ” i “lepšeg” detinjstva?!
Mi odrasli, zreli, tolerantni ljudi , da okrenemo drugi list. Da počnemo sa protestima i krenemo da tražimo da se deci onemogući pravo na informisanje, da se u XXI veku ugase svi sajtovi sa sadržajima vezanim za decu, da zabranimo mladim piscima da pišu knjige za decu ,da zabranimo izdavačkim kućama da prevode i štampaju neka nova izdanja, da uskratimo deci pravo da vole Harija Potera zato što imaju Krvavu bajku Desanke Maksimović ? Da tražimo ukidanje kompjutera, i naučimo ih da se umesto video igrica igraju rata tokom kojeg će želeti da ubiju jedni druge , da ih podelimo na Nemce i partizane i serviramo im priče o Mirku i Slavku?
Možda bi najbolje rešenje za “današnju decu” da počnemo da živimo bez struje, da umesto automobila kupimo konje i krenemo da jašemo na njima po gradu ? Mislim stvarno! Preterujemo sa kritikama, umesto da doprinesemo nekom idejom, nekim programom unapređenju ovog društva mi hejtujemo. Zašto? Valjda nam je u krivi da kritikujemo, da ne hvalimo, da napadamo, da isključivo napadom na društvo i sistem prezentujemo sopstvenu pamet . Sistem naravno nije dovoljno dobar nikada bio i neće nikada biti ali mi smo ti koji trebamo da radimo na njegovom unapređenju. Kada bi svako umesto kritike napisao po jednu lepu pesmu za decu ili ugasio komjuter i otišao do parka pa deci pokazao kako se igra odbojka, i objasnio im šta je faul sigurna sam da bi ovo društvo blo bolje.
Namerno nisam u tekstu pisala o lepim stranama našeg odrastanja, svako vreme odrastanja predstavlja proces, nudi i loše i dobro,kao što danas nude rijaliti programe tako su nama nudili komunizam, dobre strane trenbamo sami da sagledamo, brojne su. Realna slika o današnjem i prošlom vremenu zavisi od naše sposobnosti da vidimo, sagledamo, analiziramo.
Isto tako sam sigurna da su kritičari današnjice u ozbiljnom problemu prvenstveno zbog toga što ne znaju kako da kritikuju. Kritika treba da bude sadržajna, argumentovana i osnovana. Pre nego što se krene sa kritikom ne bi trebalo sve ono šta valja staviti u kantu za otpatke. Tebalo bi postaviti cilj zbog čega kritikujemo ? Da li je cilj kritike lajk ili želja da se doprinese nečemu boljem? Sa kritikama treba biti oprezan , jer kritike često otkrivaju naš lični bes, naša lična nezadovoljstva, otpore na promene i komplekse.
Za promenu dovoljno je da pitamo decu šta ih čini srećnim, šta vole i čemu se najviše raduju. Za promenu bi mogli da poštujemo decu , njihove potrebe, i obaveze i omogućimo im da u vremenu “sada” razvijaju svoje talente, ideje i budu bolja od nas jer deca i jesu bolja od nas !