Tročlana porodica iz Surčina, umrla je od gladi, a njihova beživotna tela pronašla je policija, osam dana kasnije…
Tako započinje jedan od članaka koji govore o smrti troje Beograđana, 26. februara ove godine u Baštovanskoj ulici u opštini Surčin, koji su umrli od neuhranjenosti i smrzavanja, potpunije bi bilo reći od gladi i siromaštva. Toga dana umrli su supružnici Dušan i Milica Babić, penzioneri u osamdesetim godinama i njihov sin Dragan koji je imao 61 godinu. Tijela su bili u fazi raspadanja.
Novinari gladni senzacija na Telegrafu, prvi put o ovoj vjesti su izvjestili kao o mogućem višestrukom ubistvu, u kojem je sin ubio svoje roditelje, pa potom izvršio samoubistvo. 3 dana kasnije su ispravili svoje navode jer je obdukcija pokazala da je rijeć o smrti izazvanom glađu i srmzavanjem.
Slučaj je otkriven tako što je njihov nestanek prijavljen 8 dana prije pronalaska, zabrinuta sestra nakon par sedmica nejavljanja na pozive je prijavila njihov nestanak. Sistemu je trebalo da odreaguje 8 dana i nakon toliko dana policija je bila ta koja ih je pronašla mrtve u njihovome domu.
Obdukcija je pokazala da su ležali mjesec dana mrtvi.
Komšije kažu da se porodica Babić nije družila sa ostatkom komšiluka, da su preživljavali sa 12000 dinara socijalne pomoći (190KM) i da bi često majka Milica, svome sinu Draganu govorila: “Što mi stalno traži da jedeš, nemam ništa da ti dam”. Komšije su znale za njihov težak život, ali iz priloženog se da zaključiti da na njih niko iz komšiluka nije obračao pažnju, niti im je pomagao, niti olakšavao težak život svojom pomoći. Hrščanski postulat “ljubi brata svoga” umro je toga dana u Beogradu. Na sve se to nadovezalo spora reakcija sistema, koja na prijavljeni nestanak je reagoavala 8 dana kasnije.
Nakon onoga što se desilo, najmanje što nam je trebalo je licemjerje prikazano u zgražavanju. Šok i medijska pažnja od par dana. Sistem je zakazao, kao i društvo. Teško je neprimjetiti da ih je sistem prepustio na milost i nemilost, golo preživljavanje sa 12000 dinara pomoči, a njihov komšiluk samima sebi. A šta mogu ljudi u svojim osamdesetim godinama sebi priskrbiti? Šta mogu od svoje penzije kupiti? Pitanje je da li su je i imali. Šta oni mogu u tim godinam učiniti da im bude bolje? Neki ne mogu ni do granapa otići sami, ni do medicinske ordinacije, kada ih tijelo staro zaboli. Šta oni mogu uraditi za sebe u tim godinama? Jedno veliko ništa. Gdje su oni koji su im trebali pomoči? Nigdje. Zapitamo li se ikada kakvi smo?
Sistem lažaca, mešetara i kvazi političara od vrha do dna piramide vlasti, od palamenta do mjesne zajednice, pokazao se kobnim za ovu tročlanu porodicu, a bome i samo društvo u kom su živjeli, te njihov najbliži komšiluk. Šta su uradili mediji? Oni su za njih bili samo još jedan članak u nizu crne hronike Balkana, još jedna priča “balkanske igre gladnih” koja sa čitanjem te hronike, bude prepričavana par dana i zaboravi se. Naši mediji nisu nas nimalo pomakli ka promjeni sopstvene svijesti, ni tome da budemo bolji ljudi i bolji prema drugima i sebi i zaista pomognemo mnogim drugima koji su na pragu da im se nešto slično desi, da im se ovakvo što ne desi. Cijelo društvo je buljilo u Marićeve “Parove”, dok im je pred nosom umirao stari bračni od gladi i bijede.
Jedno je jasno iz svega ovoga: “SIT GLADNOG, NE VIDI”.
Poniremo, dok se balkanske igre gladnih nastavljaju…